Roky je zadnji lički boem i osamljenik. Nastanio se nadomak Divosela, a u Liku ga je kao hrvatskog branitelja doveo Domovinski rat. Nitko ne zna odakle je stigao. Živi od rata nedaleko od Jasikovca, u skromnoj izbi bez struje i vode. Društvo mu pravi nekoliko pasa i stado koza.

Svoje stado napasa posvuda, od svoje nastambe do Divosela. Kaže da zna gdje još ima mina pa tamo ne zalazi.

Radio je mnoštvo poslova po Gospiću, ali je ova epidemija učinila svoje. Radio je Roky sve, samo nikada nije krao.

-Ako ne moreš pošteno živit’, bolje da te nema!

Rokky je prešao 50.-tu, ali bi mu se po vjetrom i nevoljama  ogrubjelom licu dalo pokoju godinu više. Ima skromnu vojnu mirovinu, kao kontra-paradignu onima koji uporno tvrde kako su hrvatsku branitelji preplaćeni i da mahom lagodno žive.

Budući da nema struje Roky ne muze svoje koze jer nema načina da bi sačuvao mlijeko. Jutros je podno Velebita vrlo hladno, bura „brije“ sve pred sobom. Ovaj osamljeni čovjek ne obazire se na to. Čuva koze, a uz komad kruha i slanine napit će se vode na nekom od izvora na koje nalilazi. I tako svakoga dana. Njegova životna filozofij sazdana je u jednoj rečenici

-Moraš nešto raditi, odmorit ćemo se kad umremo!!!

GS press

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here