Biskup mons. Križić predvodio misno slavlje u gospićkoj katedrali Navještenja BDM

0

Na Nedjelju muke Gospodnje, Cvjetnicu, 5. travnja u 10 sati, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić predvodio je misno slavlje u gospićkoj katedrali Navještenja BD Marije koju su vjernici mogli pratiti putem izravnog prijenosa na Facebook stranici Gospićko-senjske biskupije.

Biskup je u propovijedi naglasio kako je uvijek žalosno i potresno slušati izvješće o Isusovoj muci i o svim poniženjima koje je podnio, napose zbog  činjenice da su to činili ljudi te nastavio: „ Mučili su i ubili nevinog čovjeka, bez ikakve grižnje savjesti. Isus je jedan od tolikih nevinih ubijenih u povijesti samo zato što je bio drukčiji, razmišljao je drukčije, imao je i drukčiji odnos prema Bogu. Čovjek na bestijalan, zvjerski, surov način oduzima život drugom čovjeku! Dokle ide tama ljudske savjesti! Isusovo ubojstvo njegovim mučiteljima bilo je kao neka zabava, što se jasno iščitava iz evanđeoskih izvješća Isusove muke. Pored toga, vidimo da Isusa osuđuju na smrt unaprijed, prije nego su pronašli ikakav valjan argument za takvu osudu. Tek poslije pokušavaju naći nešto što bi moglo opravdati smrtnu presudu. Argumente izmišljaju, a svjedoke plaćaju.“

Propovjednik  se prisjetio mnogih ovakvih svjedoka u vrijeme komunističkog režima, napose poslije Drugog svjetskog rata kada su unaprijed donesene presude za mnoge ljude bez obzira što nisu imali nikakve krivice te rekao: “ Stoga nam nije teško sve ovo razumjeti“ i nastavio je:

„Spomenuo bih bl. kardinala Stepinca, i ovdje u Gospiću sestru Žarku Ivasić. Stepinčevi svjedoci, među kojima je bilo i dosta Srba, nisu prihvaćeni. Mnogi su bili svjesni da svjedočiti za ove nevino optužene znači riskirati život, budućnost, ali su željeli reći istinu. Međutim, prihvaćeni su kao svjedoci samo oni koji su spremno govorili što im je naređeno. Zna se da je pacijent iz bolnice bio spreman, tijekom suđenja sestri Žarki, svjedočiti njoj u prilog, ali je nakon prijetnji i dobre plaće postao svjedok optužbe, kao i mnogi drugi kod kojih se ponavljala Isusova povijest.

I u slučaju Isusa, židovski autoriteti su presudu donijeli prije njegovog uhićenja, tako je sudski proces bio samo farsa. Sudištu ovdje nije glavno pitanje presuda, jer ona je već donešena, nego pronaći valjane argumente za tu presudu. Smrtnu kaznu, a to je bio njihov cilj, nisu mogli donijeti židovski autoriteti, nego rimsko sudište, stoga su im u tu svrhu bila nužna lažna svjedočanstva. No, židovsko Veliko vijeće ima poteškoća pronaći takve svjedoke. Našli su neke na to spremne, vjerojatno i plaćene, ali su upali u zamku jer su im se svjedočenja razilazila.

Lažno svjedočanstvo bilo je najstrože zabranjeno Božjim zakonom, i nalazi se u samih Deset Božjih zapovijedi napisanih prstom Božjim ali su, usprkos tome, mnogi pravednici bili žrtve ovoga grijeha, kako nalazimo u mnogim biblijskim vapajima, posebno u psalmima.

Najjače svjedočanstvo protiv Isusa bila je njegova izjava židovskim vlastima nakon izgona trgovaca iz hrama: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela.“ (Iv 2,19-21). Znamo, dakle, da su Isusove riječi imale sasvim drugo značenje. I svjedoci navode kako je Isus rekao da taj hram „neće biti sagrađen ljudskim rukama“ (Mk 14,58). Isus naviješta taj novi hram u kojem će biti najsavršenije klanjanje Bogu, a ne trgovina s Bogom. Isusa najviše zanima ljudsko srce, ljudska nutrina, taj hram. Evanđelisti navješćuju buduća progonstva kršćana u kojima će sve biti bazirano na lažnim svjedočanstvima kao i u slučaju Isusa.“

Biskup je potom, spomenuo da se ovo događalo i kod osude prvog Isusovog mučenika svetog Stjepana. „Dolaze svjedoci koji terete Stjepana govoreći: „Mi smo ga čuli gdje govori da će Isus, onaj Nazarećanin, razoriti ovo mjesto i promijeniti bogoslužje koje nam je predao Mojsije“ (Dj 6,14).

Biskup pita: „Kako su suci mogli ozbiljno uzeti ovo svjedočanstvo kad oni sami ni ne vjeruju u Isusovo uskrsnuće? Isus je ubijen, oni to dobro znaju; da je uskrsnuo, oni to ne vjeruju; pa kako će onda Isus razoriti taj hram? Zaista, djeluje smiješno kako se sudište uopće osvrće na apsurdnost ovakvih argumenata i svjedočanstava!“

Biskup Zdenko, potom, slijedi u propovijedi Velikog svećenik koji nakon ovoga ustaje te kaže Isusu: „‘Ništa ne odgovaraš na ovo što svjedoče protiv tebe?’ (Mk 14,60).  Isus na ovo ništa ne odgovara nego ostaje u šutnji. Jer što ima odgovarati na evidentnu lažnost ovakvih svjedočanstava koja su lakrdija. Na smiješne i lude optužbe normalno je davati smiješne i bezvezne odgovore, ali se Isus ne želi spustiti na tu razinu. Zato šuti i ništa ne odgovara. Ali kada ga Veliki svećenik upita: ‘Jesi li ti Mesija, sin Preslavnoga?’ Isus bez zadrške odgovara: ‘Jesam! I vi ćete vidjeti Sina Čovječjega gdje sjedi s desna Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim’ (14,62). Isus javno ispovijeda svoj božanski identitet  posve svjestan da time daje u ruke Velikom vijeću argument za svoju osudu. Ali to ne želi zatajiti bez obzira na cijenu koju za to treba platiti. Na ovaj Isusov odgovor Veliki svećenik dere svoje haljine jer je tobože, sablažnjen, i izjavljuje kako im više ne trebaju nikakvi svjedoci, jer je ovo sasvim dovoljno za najtežu osudu. Svi potvrđuju da zaslužuje smrt.“

Propovjednik nastavlja pratiti Isusa na putu najružnijih ponižavanja te spominje evanđeliste, posebno Mateja, koji stavljaju naglasak da nisu bili udarci ili pljuske ono najgore što su činili Isusu, nego ta krajnja ponižavanja: pljuvanje u lice, ismijavanje, ćuške koje su mu davali s pitanjem, pogodi tko te je udario i slično. Isus je ponižavan do krajnjih granica.

Biskup dodaje: „Najžalosnije je da su sve ovo Isusu nanosili ljudi koji se deklariraju vjernicima. Nisu to nevjernici, pogani, ljudi druge vjere, nego su to baš oni koji se drže pravovjernima, koji su uvjereni da znaju što je volja Božja, koji su, štoviše, učitelji u vjeri.“

Biskup Križić naglasio je, potom: „ ovo je upozorenje svima nama, vjernicima ovog vremena. Moramo imati hrabrosti postavljati si pitanje: prepoznaje li nas Bog po našem ponašanju, kao prave vjernike? Ili možda, ne primjećujemo da smo daleko od onoga kakve nas  Bog želi, da naš život nije u skladu s Božjim zapovijedima.? Ima li kod nas danas puno lažnosti, kleveta i ogovaranja s kojima druge osuđujemo i ubijamo njihovo dostojanstvo? Istina, mi danas nikoga ne razapinjemo niti kamenujemo, ali se ne ubija samo na taj način. Ne moramo na druge bacati kamenje da bi ih ubijali, možemo bacati i blato. I to ide protiv Božje zapovijedi: ‘Ne ubij’. Ne smijemo zaboraviti da ćemo jednom pred Bogom odgovarati i za to. Postat ćemo tada svjesni, ali prekasno, da smo sami prljavi od blata koje smo bacali na druge.“

Biskup Križić završio je propovijed riječima: „Isusa su blatili, ponižavali, ali je on ostao dostojanstven. Nije uzvraćao ni na koji način. On je uskrsnuo u sjaju i blještavilu, a njegovi suci i mučitelji ostali su živjeti u svojoj tami i kaljuži poniženja koju su priredili samima sebi. U životu je puno bolje biti žrtva nego mučitelj. Mnogi to ne shvate za života, ali će jednom shvatiti. Daj Bože da ne bude kasno. Zahvalimo Isusu za sve patnje i poniženja koja je za nas podnio. Neka ne dopusti da mu ih i danas priređujemo. Amen.“

s.Robertina  Medven

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.