Andrija Šimić (25), prvak Hrvatske u obranju lijevom i desnom rukom: visok 1,88 m, težak 112 kg, bicepsi – pola metra!

0

Andrija Šimić (25) iz Ličkog Osika apsolutni je pobjednik ovogodišnjeg Državnog prvenstva u obaranju ruke, održanog u Sinju. Andrija je pobjednik u lijevoj i desnoj ruci, može se reći, najsnažniji čovjek u Hrvatskoj, barem kad je u pitanju junačka desnica, a i ljevica. Baš poput čuvenoga narodnog junaka i hajduka Andrijice Šimića iz Hercegovine, koji se, pričalo se, mogao uhvatiti za palce od nogu pa preskočiti magarca iz mjesta i Andrija Šimić puca od snage. Vidi se odmah, da je momak kao od stijene isklesan. Mišićavim rukama ipak se ne razmeće i ponašanjem više odaje skromnost i pristojnost, nego snagu i bahatost.

POČEO KAO KLINAC

Pa ipak, Andrija je na Državnom prvenstvu izveo pravi podvig jer je s trona skinuo godinama nepobjedivog sinjskog snagatora Josipa Poleša.S Andrijom nismo razgovarali u rodnom Gospiću i Ličkom Osiku gdje živi njegova obitelj, već u Zadru gdje radi u HEP-u na poslovima uvođenja novih priključaka struje. Ne nosi Andrija za “Elektru” stupove za struju niti podiže generatore, više se radi o uredskom poslu, ali da zatreba upotrijebiti i malo snage, ne bi bio problem, kaže nam u šali dok pričamo u pravom sportskom ambijentu, na prekrasnom vježbalištu SC Višnjik, u centru Zadra, među spravama za tzv. streetworking.

– Rodom sam iz Gospića tako da preko tjedna radim u Zadru, a vikendom sam u Lici. Iako ljudi obaranje ruke obično zamišljaju kao neku “kafansku disciplinu” za dokazivanje snage među muškarcima, radi se o sportu, doduše dosta mladom. Počeo sam s tim još kao klinac, svi smo u to vrijeme pokušavali obarati na ruku i tu sam osjetio da sam drugačiji od ostalih vršnjaka. Imao sam i genetske predispozicije, mogao sam već s 12 godina obarati ruku većim, odraslim mladićima, čak ih i dobivati i to lijevu i desnu ruku koja mi je jača. Tako to krene, obarali smo kao djeca po školskim klupama, po parkićima, dok sa 16 godina nisam saznao za prvi klub “Arktos” koji je tada postojao u Gospiću, a vodili su ga braća Mašić koji su u to vrijeme bili apsolutni prvaci Hrvatske. Imao sam od početka odlične trenere koji su me uveli u taj sport, a tamo negdje 2011. godine počeo sam se baš aktivno baviti obaranjem ruke, nakon te godine i profesionalno. Genetski sam očigledno imao predispozicije. Možda će ovo malo čudno zvučati, ali majka je izuzetno jaka žena. Vjerojatno bi, da se bavi istim sportom, bila uspješna u ženskom obaranju. Premda bi je bilo malo teže natjerati, ali sigurno bi imala velike uspjehe – kaže nam Andrija.

RUKA JE POLUGA

Ali da se tko ne bi zavaravao, obaranje ruke je samo – trening i trening. Kod kuće Andrija ima specijalan stol na kojemu vježba obaranje, a u prirodi vježba pomoću specijalne gume koja uz pomoć jedne ručice pruža otpor za simulaciju obaranja, s tim što su posebno podlaktica i prsti ključni.

– Ljudi misle da su bicepsi najvažniji, ali sve kreće iz hvata. Ta točka hvatišta koja je najbitnija. Trening traje dnevno po dva sata, a kad su su intenzivna pripremanja, onda se dnevno trenira nekoliko puta po sat i pol do dva. U treningu se koriste razne vježbe iz različitih sportova, od bodybuildinga, powerliftinga, weightliftinga. Mnogi rade i zgibove, ja osobno ne, jer imam određenu viziju da je obaranje ruke pokret cijelog tijela, a ne samo dijela mišića. Ruka je samo poluga, a naginje se zapravo cijelo tijelo. Noge i struk moraju također biti jaki, leđa isto tako, sve mora biti ujednačeno. Zato taj pokret ide iz cijeloga tijela, a ruka je poluga koja mora biti jaka da ne propadne taj biceps i da prsti ne izgube hvat. Postoji nekoliko vrsta obaranja koji su osnova, baza kojom mi učimo mlade dečke koji tek dolaze i upućujemo ih u taj sport: hook, toproll i press. Mada, što više ulazite u sve to, tu su finese, sitni detalji gdje kombinirate između jedne, druge i treće tehnike – kaže Andrija.

On je već na početku karijere, nakon nekoliko mjeseci aktivnog treniranja, osvojio treće mjesto na Međunarodnom kupu u Križevcima.
– To mi je u startu odmah dalo poticaj za naprijed, čim sam vidio tu medalju, kad vidiš da si u nečemu uspješan, onda to i grizeš. To sam počeo shvaćati ozbiljnije, počeo sam se i ozbiljnije pripremati i već sam nakon godinu dana bio apsolutni prvak Hrvatske sa 17 godina. To mi je možda i najdraža titula koju sam osvojio – prisjeća se Andrija.
Jako se dobro sjeća i zadnjeg natjecanja, kad je s trona skinuo Josipa Poleša, neprikosnovenog pogotovo u ljevici.

VELIKI BOLOVI

Kako ga je pobijedio, pitamo ga. Je li zbilja bio jači ili je presudila tehnika?
– Na kraju krajeva sve vam se svodi na snagu. Kad se sve sagleda, bez snage nema ničega. Tehnika, cake, sve je to postojano, ali snaga, ako je čovjek jači… Nebitno kakva je tehnika, nećete tog čovjeka pomaknuti. Za pobjedu mora biti sklad svega: snaga, brzina, inteligencija, nadmudrivanje za stolom. Kao i svaki sport, ima puno segmenata koji moraju biti ujednačeni u svega nekoliko sekundi, jer u armwrestlingu, kako se zove u svijetu, sve završava eksplozivno, za sekundu, dvije. Moji mečevi su svi kraći od sekunde. Što imate veći fokus i žar, što u kraćem vremenu ispalite veću količinu energije, to je protivniku teže. Moj najduži meč je bio deset sekundi. Kad bi mečevi trajali duže, to bi bilo izuzetno iscrpljujuće. To je toliki stres na tetivama, da u jednom trenutku osjetite izuzetno veliku bol i zamor mišića. Radi se o nezgodnim i neprirodnim položajima ruku, gdje se vi rotirate tijelom, on vuče u jednu stranu, vi u drugu… Osjetite, rame, lakat, jednu posebnu bol za kakvu ne znate niti u jednom drugom sportu, jer se radi o ogromnim silama na rukama. Amaterski obarači kada dođu kod nas iz drugih sportova, body bulidinga, powerliftinga, svi ti ogromni ljudi, presnažni, koji su u trenažnom procesu godinama, kažu da im nakon obaranja nema žlice u rukama sigurno tjedan dana. Kažu da su to izuzetno veliki bolovi koje nikad u svom trenažnom procesu nisu osjetili. Može se reći da se radi o ekstremnom sportu – kaže Andrija.

Režim prehrane je striktan kad dolaze velika natjecanja. Pet, šest obroka dnevno, izuzetno bogati proteinima, zdravi izvor ugljikohidrata kao što je riža, zobene pahuljice, batat… Sve u granicama normale, ali da tijelo stalno ima goriva za rad. Jer bez toga, nema rezultata, dodaje.

ZOVU ME ZA ISTOVAR

Ima li ljutnje kad se izgubi?
– Pa ima svega. Kad ste unijeli puno priprema u to i ako vam je zaista stalo do toga, kao i u svakom sportu, bude vam krivo. Odradi se to do kraja profesionalno i sportski, pruži se ruka i uzdignute glave se izađe iz dvorane, prijateljski nastrojeni, bez obzira na sve. Jer većinu vremena smo i sparing partneri, a kad se nađemo na Državnom natjecanju, gledamo se drugačije, inače smo prijatelji – kaže Andrija.

On se priprema sam, preko stola, simulacijama obaranja, kroz mjesec dana, koliko traje jedan ciklus pripreme. Nakon toga ide proba forme s nekim sparing partnerom. Taj također mora biti jak ili se natječe s dvije ruke, što god može improvizirati.
Koliko uopće možete podići kilograma desnicom?
– Nekih 60-ak kilograma, onako u bućicama, s poda. Obarački pokreti za stolom prelaze 80, čak i 90 kilograma. U samom startu ta se sila podupla sigurno – kaže nam.
Zovne li neki susjed, treba istovariti namještaj ili slično?
– Svaki put! Vide u meni samo neku radnu silu koju treba iskoristiti. Molim te pomozi mi snijeti peć, po mogućnosti termo ili nešto slično. To su zafrkancije na stalnoj bazi.
U kafiću kad iziđete navečer, prepoznaju li vas momci pa izazovu nakon koje pive “na megdan”?
– Uvijek toga ima. U samim počecima sam pristajao kad nisam znao koliko je zapravo opasno ulaziti u takve nenatjecateljske oglede. Mi profesionalci znamo izbjeći poze u kojima dolazi do ozljeda, ali kao klinci sa 15-16 godina to nismo znali. I onda bi se događala situacija – dođe čovjek u punoj snazi, sa 120 ili 130 kilograma, vidi klinca od 17 godina i kaže “ti si prvak Hrvatske”. Ne može zamisliti da je to moguće. Tu su krenuli najveći izazovi, jer su mnogi mislili da se radi o amaterskom sportu u kojemu će tko god dođe pobijediti tog klinca. A profesionalac ni ne osjeti njegovu silu, tako da to na kraju ispadne smiješno. Bilo je i agresivnih ispada i oklada i svačega. Sad više ne pristajem na takve stvari. Jednostavno izbjegavam. Ili ako je netko uporan, jednostavno mu pustim i čovjek bude zadovoljan, nasmiješen.

ŽENAMA (NE)PRIVLAČNI?

A kako reagiraju djevojke?
– Ima svega… Sad da ulazim u detalje…

Budu li impresionirane mišićima?
– Valjda je nama muškom rodu to u genetskom kodu da moramo biti alfa mužjaci, da moramo biti jači od ostalih. A to opet valjda neke žene i privlači, to je sve u nekom prirodnom ciklusu da to tako ide. Kad vidite da je netko superioran u bilo čemu, interesira vas. Mada ima i djevojaka kojima to i nije privlačno.

Imate li djevojku?
– Imam. Također je iz Gospića. Došla je u Zadar studirati i tako sam i ja krenuo za njom da se ne razdvajamo. Tako sam i našao zaposlenje u Zadru. Ona proživljava moja natjecanja sto puta gore nego ja. Ona se preznojava i totalno je u konfuziji, jer proživljava kao da je ona gore za stolom. Prati borbe, ide sa mnom na natjecanja – kaže Andrija.

U Hrvatskoj ima oko 300 profesionalnih obarača, uz to amaterskih ima još jako puno. Ima dosta početničkih kategorija u kojima se svi mogu okušati s onima koji su isti kao i oni, uz nadzor sudaca koji paze na pravila i da ne dođe do ozljede. Obaranje ruke je dosta ekstreman sport u kojemu zna biti i – ozljeda. Osim istegnuća mišića i ozljeda tetiva, nisu rijetki niti lomovi kostiju i to uglavnom nadlaktice. Osobito se to događa u amaterskim natjecanjima.

– Znalo se to događati i ti su lomovi znali biti uistinu užasni. Kost baš pukne, odjekne kao cjepanica kad se slomi. Bilo je i otvorenih lomova. Uglavnom se radi o nepripremljenosti muskulature za takve vrste natjecanja ili pogrešno postavljenoj ruci – upozorava Andrija.

Na pitanje do kad će biti državni prvak u lijevoj i desnoj ruci, u (polu)šali odgovara:
– Dok ja odlučim! Šalim se naravno, do iduće godine kad se opet organizira državno prvenstvo. Bilo bi dobro kad bi do tada mogli otići i na Europsko prvenstvo u Mađarskoj ili na neki Svjetski kup, ali to će ovisiti o epidemiološkim uvjetima.

VAŽNA JE PSIHA

Može li se živjeti od tog sporta?
– Na žalost još ne kod nas. U Kazahstanu, primjerice, ima desetak tisuća obarača, onda znate kad dođete za stol kod Kazahstanca koji je najbolji tamo i plaćen za to i živi od toga, znate što vas čeka. Kod nas je više žar, želja, ljubav prema tom sportu. Krećemo mi naprijed, naš Savez radi dobro, priznati smo kao sport, od Olimpijskog odbora smo uvaženi, pogotovo naši paraolimpijci koji imaju svijetlu budućnost kao paraolimpijski sport – ističe Andrija.
Vraćamo se opet na Sinj i na epohalnu pobjedu Poleša. Poznato je da je on trenirao na gradilištu, dižući ploče knaufa.

Kako je proživio poraz, pitamo Andriju.
– U početku je bilo euforično. Nikome nije ugodno izgubiti nakon dugo godina na tronu. I osobno bi bio isfrustriran i ljut, možda bi mislio da nešto radim krivo u trenažnom procesu… Ali ubrzo je sve bilo normalno, spustile su se tenzije, čestitali smo jedan drugome i – vidimo se iduće godine. Kao u svakom sportu, dobivaš i gubiš. Ja sam pet godina gubio od njega i svake godine smišljao novi sistem, novi plan. Od njega nisam nikad izgubio na desnu ruku. Kad sam zaista u formi, na desnoj na nacionalnim ogledima ne gubim meč, nisam umišljen već je zaista tako. Ali lijevom rukom je on izuzetno od samog starta bio jak. Gradio je to kroz godine i od 2015. nije izgubio ni jedan meč na domaćim natjecanjima. Imali smo i super mečeve, na šest dobivenih rundi. I to sam gubio, ali eto, godina za godinom, procesi u glavi, vizija nečeg novoga i treninzi, koji su izuzetno jaki bili baš za Sinj… I lijevu sam ruku tako izgradio, samo upornošću. Pri tome je psiha vrlo važna. Ako vizualizirate da imate puno snage u toj ruci, vi zbilja imate puno snage. Većina toga dolazi iz glave, ali naravno, bez treninga i upornosti nema ništa od toga – ističe Andrija.

IZMJERILI SMO Opseg bicepsa pola metra

Andrija Šimić visok je 1,88 metara, težak je 112 kilograma. Opseg bicepsa iznosi – pola metra, izmjerili smo. I lijeve i desne ruke!

Gs Press / zadarski.hr / MIŠEL KALAJŽIĆ

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here