Maja Radanović objavila je na svom Facebook profilu – rutu starog VPP-a; Zavižan-Alan-B.Oštarije-Šugarska duliba-Visočica-Vaganski vrh-Sveto Brdo 12.08.-19.08.2017.

Prenosimo detaljni opis dnevnika Majine pustolovine:

Predvečerje 19.08. – dolazak u palninarski dom na Zavižanu. Peteročlana ekipa ( nas troje na uglavnom dvije noge i njih dvoje četveronožaca ) uoči početka dugo planirane i žarko očekivane pustolovine – “šetnje” Velebitom od njegova sjevera do juga u razdoblju od 7 dana. Ruksaci pretovareni ( naknadno shvaćamo da smo se previše bojali gladi, no sa tehničkim dijelom opreme nismo niti najmanje fulali – prosječna težina cca 16 kg ). Napomena: cucki za na iduću turu nositi bisage.
Zavižan nas dočekuje maglovit, vjetrovit, za nepoželjeti, temp.samo 7 stupnjeva – kaže ultimativni Ante , a njemu se vjeruje.

Iste večeri bura otpuhuje oblake i, iako neugodno aeri, omogućava divan pogled na smiraj dana povrh Kvarnerskih otoka. Najava je to IDEALNOG vremena kojim smo počašćeni idućih 7 dana!

Ostavljajući iza sebe li-la utisak o pl.domu ( puno previše privatizirano,psi nisu dobrodošli, al aj sobe čiste, dečki biciklisti s kojima smo dijelili sobu savršeno tihi, odličan čaj s rakijom), u rano nedjeljno jutro spremni smo, što bi Kostelić reko: ko njemački vojnici. Krećemo! Metar drugi: ruksaci žuljaju, al nitko neće ništa priznati.

Tu smo već na premužićki! Sunčano, lagano burovito jutro i ta staza koju od milja zovem Draga. Jer je remek djelo i neprocjenjiva ostavština g. Premužića, svaka mu čast. Nivelirana, uredna, prolazi kroz čudo od kamenjara, zavija, preskače, penje, spušta…ma ne da se to riječima opisati, odite pa vidite. To bi djeca u školi trebala imati u obaveznom programu. Možemo samo žaliti što g.Premužić nije ostvario svoj san – napraviti ovakvu stazu duž cijelog Velebita. Zaguglaj malo ako te zanimaju detalji, zanimljivo je.

Prva pauza od Zavižana – Rossijeva koliba. Jednostavna, čista, navodno nedavno uređena. Razmišljamo da smo ovdje trebali noćiti. Susrećemo sudionika hodoćašća na Krasno koji nam daje dvije vrlo korisne informacije: 1. podatak o predmarkiranoj stazi kojom kratimo put prema Visočici za čak 2 sata ( to nam je na redu tek u četvrtak, ali pamtimo upute ). 2. medvjed je viđen na stazi na 40 min u smjeru u kojem mi idemo. Ne bojimo se markana jer imamo svoje lavove, Šare i Gare su rastjerali sve živo i neživo na putu, u 7 dana nismo direktno susreli ni jednu životinju! 

Zastali podno Seravskog vrha. Ovdje se po prvi put javlja sumnja ( možemo li mi to sve skupa ). Šikan mi pokazuje naš cilj, odnosno brdo u daljini iza kojeg se nalazi naš cilj. Cca 130 km udaljen Babin vrh koji zaklanja Sveto Brdo, kamo smo krenuli. Ide fotka, ne izgleda nimalo ohrabrujuće.

Nakon što smo rano popodne proveli u hodu, stižemo povrh pl.kuće Alan. Pogled divota, skoro pa zaboraviš na težinu ruksaka

Konačno Alan! Zalegli.

Dan 2., ponedjeljak, krenuli smo s Alana put Skorpovca. Ali plan je jedno, a ono što ispadne na kraju dana je drugo. Premužićka i dalje očarava. Srce boli i kida se danas znajući da je sve ovo oko nje izgorjelo. Ali, obnovit će priroda sve u još ljepše, a onaj tko je odgovoran za požar…netko to sve vidi. Pa nek plati.

E da. Malinjaci.
Znači, svaki, ali baš svaki je bio naš. Mislim da nas je medo prokleo. Nema ukusnijih malina od velebitskih i to onih svježih okupanih jutarnjom rosom… E to je neprocjenjivo!
 

Ovo je lijepo. Divan suton, krasne boje, pomalo groteskno viri Velinac. Čak se vide i obrisi dalekih talijanskih Apenina. Manje je divna činjenica da nas hvata noć jer smo sumanuto odlučili preskočiti sklonište Skorpovac i domoći se Baških Oštarija. 40ak km planine u jednom danu.

Utorak ujutro, Baške Oštarije. Sumiramo koliki put smo prethodni dan prevalili, smiješno nam je koliko smo ubijeni od umora prethodnu večer oko 23 sata banuli u Vilu Velebitu. Tad nam nije bilo do smijeha, definitivno. Slažemo se da smo ipak malo pretjerali i odlučujemo se za cijeli dan odmora na Baškim Oštarijama.

Srijeda ujutro – odmorni, nadopunjenih zaliha, rasterećenih ruksaka ( itekako se iskristaliziralo što je nepotrebno ) spremni za nastavak puta. Plan kaže: danas preko Raminog korita trebamo stići do Šugarske dulibe. Vrijeme idealno, oko pol 8 krećemo!

Dolaskom pred Baške Oštarije oprostili smo se od Premužićeve staze. Dalje nastavljamo podno Sadikovca.

Stigli smo na Ždrilo, gdje smo odlučili ručati i odmoriti. Sušenje čarapa i gojzi je imperativ.

Sklonište na Ždrilu je mali raj – funkcionalno, udobno, čisto. Ima vodu, rasvjetu, čak i mali tranzistor! Dođe ti da ostaneš par dana! 

Ulazimo u predvorje Raminog korita. Famozne velebitske prašume. Ni ne pretpostavljamo što nas čeka! Neki stvarno jako vole bukve! 

A di sad?
E da, prošli smo prije Raminog kroz Šikić jataru. Jatara je valjda još za stupanj veća pripizdina od dulibe. Šikan sretan, svoj na svome!
 

Stabla bukve u Raminom se koritu rađaju, rastu i umiru bez uplitanja čovjeka – netko je rekao. Priroda ovdje sama regulira stvari, nema iskorištavanja, nema sječe, strojevi ovdje ne ulaze. Nadam se da nikad ni neće! 

Taaa-daaaaa!! Nakon 3 sata hoda, izlazimo iz podnožja bukvetina, žestok uspon vodi nas iz Raminog korita. Ovdje se vidi zašto se zove korito. Ramine naćve, reko bi Stjepko.

Panorama korita, toliko je ogromno i duboko da se bukve od više desetaka metara odozgo čine poput grmova. Ovo je definitivno jedan od najsjajnijih velebitskih bisera. Volimo!

Ramo iza nas, negdje smo paralelno sa Rizvanušom, ovdje pokušavamo identificirati obližnji vrh. Spominje se i Pasji klanac, al kako zvuči…ajmo ga preskočit! 

Sve piše. Al mi trebamo stići u Šugarsku dulibu. Priželjkujemo da je novouređeni kontejner prazan, da se raskomotimo ko ljudi

Eno ga pod onim zadnjim brdom. Taman s dolaskom noći i mi stižemo u sklonište. Nažalost, nije prazno, sustanari su već uspavani, red je da budemo tihi. Niti smo pravo jeli, niti guštali u lijepo sređenom prostoru. Premoreni zalegli u vreće na krevete od golih dasaka…bila je to duga noć.

Ovo je taj stari kontejner u novom ruhu. Obložen drvetom izvana, sa bočnim staklenim stijenama, atraktivno izgleda, vrijeme će pokazati koliko je to praktično. Navodno je isti projektant radio i na Ždrilu, primjećuju se sličnosti. Iznutra također drven, vrlo topao, unatoč prilično jakoj buri. Još sve nije u punoj funkciji, ali npr. funkcionira napajanje za mobitele. Voda nije za piće, izosan bog otac. Građevnog materijala još ima sa strane, vidi se da radovi još traju. Malo nam se zamjerilo cjelonoćno ravnanje kičme, a i nismo se zbog spavača mogli nesmetano kretati pa smo u zoru četvrtka nabrzaka napustili ovo sklonište. Do nekog drugog puta i više sreće! 

Eno Visočice…kako objasniti…tko ju zna, prepoznat će odmah. Za tudume – zadnji red vrhova na obzoru, onaj nakošeni špic malo lijevo od sredine fotke. Fina šetnjica nas čeka, ha?

Ništa Jelova Ruja, odabiremo novomarkiranu, odnosno stazu sa predmarkacijom na koju nas je uputio kolega planinar na Rossijevom skloništu ( preko Samara ). Staza zaista skraćuje turu prema Visočici, ali nije prelagana. Dosta se hoda pokoso, ubi koljena. Na 2-3 mjesta presjeca cestu, izbijamo na Samare.

Cestom se uspinjemo prema Visočici, put je dug. Na jednom dijelu prati nas pogled na Gospić. Ne fali nikome previše, ni Gs ni civilizacija.

Tko je ikad prošao – znat će: Krivi gaj. Mene satrao za kraj ture tog dana. Stižemo u našu dragu kućicu.

Ooo, evo fotke utjelovljenja naše logistike! Pročelnik samoinicijativno kuha tjesteninu, zahvalni smo do neba! Inače, svakako se moramo zahvaliti svima koji su logistički pomogli našu ekspediciju: Renati i ekipi sa Oštarija ( još si kraljica! ), Brozu, Tomi, Mariji i Luki, Josi i Šikanu Senioru na prijevozu… pravi ste, hvala vam!! 

Petak ujutro, nema zagrijavanja, kava, jelo, zubi i već uzbrdo grabi – put Struga, odnosno, kako su planovi kod nas tu da se ne poštuju – put Vaganskog vrha. U satima? Cijeli božji dan.

Poslije šumetine – ta-daa! Nagrada! Polje usred Velebita! I to kakvo polje! 
Rudine

Da čovjek ne povjeruje kakva sve iznenađenja Velebit nudi! Kakva raznolikost…savršeno! 

U poljani Javornik, najvećoj od svih koje smo prošli. više od 2 km staze kroz kamenjar i nisku travu. Upeklo sunce. 

Ljudi su nekada u na ovakve velebitske poljane dovodili stoku na ljetnu ispašu, tamo su boravili u tzv. pastirskim stanovima, na ostatke kojih smo naišli putem. Trebalo je dognati stoku gore! Borba za opstanak, nema što.

Nakon što smo prošli Struge, manijakalno mazohistički odlučili preskočiti sklonište i još dva sata pješačiti na sam krov Velebita ( Vaganski vrh ) i spavati pod vedrim nebom ( jer kad je bal … ), 7. suton dočekujemo s tikama na glavi, na stazi. Nastaje ova fotka ( Badanj i dalje dominatan, ali sad s druge strane ), negdje u blizini našeg dragog vrha Mioulja ( Mate Rukavina, kaj ima? ), povrh Marasovca. Medo je ovdje negdje vrlo blizu, u večernjoj šetnji. Stjepan prešutio ( do sutradan ), a Gita zanijemila. Što ne znaš, to te ne boli/ ne ubije.

Nažalost, ne postoje fotke veličanstvenog zvjezdanog neba i najsjajnijeg mjeseca ikad viđenog… Lijepo dođi gore, imaj sreće da je vedro pa ćeš vidjeti da nema riječi kojima se to može opisati. Samo uzmi TOPLU vreću za spavanje. Javna zahvala Giti grijalici. 
Pingvini su dočekali zoru, dan se budi.

Tužna strana Velebita… Svako toliko podsjetnici na one koji su po njegovim prostranstvima ostavili živote. 

Nekoliko posljednjih sati puta čeka nas iscrpljujuća i relativno opasna staza. Sipar i provalija. Noge umorne, koncentracija popušta, živci našpanani.

Sveto Brdo, stižemo! 

I evo ga, gore smo!!! Nama psihološka južna granica Velebita, Sveto Brdo, osvojena nakon 6 dana! I smijeha i suza je gore bilo!

Sve je tu! Nizine ispod nas zovu, slijedi spust i povratak preko Dušica na alansku cestu. 

Gs Press / Maja Radanović

 

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.