Uskrsloga nalaze koji ga traže!

0

Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, predvodio je na svetkovinu Uskrsa, 12. travnja, u gospićkoj katedrali, svečano euharistijsko slavlje koje su s njime koncelebrirali biskup u miru Mile Bogović, kancelar i tajnik Mišel Grgurić, župnik Mario Vazgeč, uz asistenciju đakona Brune Lovakovića.

Biskup je u propovijedima tijekom Velikog tjedna pratio Isusa od slavlja u Jeruzalemu, uhićenja, mučenja, suđenja na strašnu smrt do razapinjanja na križu i polaganja u grob. Današnju propovijed počeo je s konstatacijom da je Isusovim učenicima trebalo dulje vremensko razdoblje da povjeruju u istinu Isusovog uskrsnuća. Nakon njegove strašne smrti njihova očekivanja u tom smislu ravna su nuli. Međutim, uznemirila ih je vijest Marije Magdalene o praznom grobu. Naime, ona je prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka došla na grob i opazila da je kamen s groba dignut. Uplašenoj  Magdaleni bila je prva pomisao kako je to učinjeno s namjerom da se Isusovo tijelo sakrije i tako onemogući bilo kakav oblik kulta koji bi mogli njegovati Isusovi simpatizeri. „Magdalena otrči k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: ‘Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.’“ ( Iv 20, 1-2). Posumnjala je sigurno na vojnike, stražare koji su čuvali grob. Budući da ih tu nije našla, protumačila je da ih tu nema, jer uklonili su Isusovo tijelo te više nemaju potrebe tu stražariti. Magdaleni tada nije ni na kraj pameti pomisao da je Isus uskrsnuo. Ona žurno javlja učenicima ono što je vidjela. Petar i Ivan trče na grob vidjeti o čemu je riječ. Isti Ivan opisuje detaljno sve što je ostalo u grobu od onoga što je s Isusom pokopano. On i Petar ostaju bez riječi pred ovom tajnom. Istina, Ivan za sebe veli da je ušao u grob, vidio i povjerovao. Ali Ivan ovdje govori o svojoj vjeri  u vrijeme pisanja svojeg evanđelje, a ne o vjeri kada je ušao u prazan Isusov grob. To se jasno vidi iz činjenice da Ivan u sljedećoj rečenici samoga sebe demantira govoreći: Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.’ (Iv 20,9). To znači da još tada nije povjerovao. Prazan grob učenicima nije bio nikakav dokaz o Isusovu uskrsnuću. To će biti tek njihov živi susret sa živim Isusom. Ta vjera nije zaživjela niti kod prvog susreta s Uskrslim. Trebalo je još puno susreta s Isusom dok njihova hroma vjera nije postala uistinu čvrsta vjera. Na početku su još prepuni sumnji. Više vjeruju da se tu radi o nekom priviđenju koje oni imaju, a koje je posljedica njihovih jakih dojmova u suživotu s Isusom.

U jednom od ukazanja uskrslog Isusa učenicima, koje donosi sveti Luka, Isus vidi da su učenici još puni sumnje je li pred njima on stvarni ili neka utvara, nekakav duh. “Reče im Isus: ‘Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.’ Rekavši to, pokaza im ruke i noge.” Lk 24, 38-40). Evanđelist je vrlo zgodan, ali i iskren, kada nakon toga zaključuje da učenici ”od radosti još nisu vjerovali, nego su se čudom čudili,…“ (Lk 24,41). Učenicima se  stvarnost činila prelijepom da bi mogli vjerovati da je to istina, a ne samo neki lijepi san.“

Propovjednik  iz svega zaključuje da Isusovi učenici nisu bili neki lakovjerni fanatici koji bi povjerovali u nešto samo zato što bi željeli da bude tako. Vjera u Isusovo uskrsnuće nije im bila nimalo laka. Još su se dugo borili sa sumnjama kojih se nije bilo lako osloboditi te dodaje: „Učenicima nisu bila dovoljna jedan ili dva susreta s uskrslim Isusom da bi povjerovali u tu veliku istinu. Evanđelist Matej napominje da je čak i kod Isusovog uzašašća bilo učenika koji su sumnjali (28,17). Nije se puno promijenilo u tom smislu ni kod njegovih učenika našega vremena. Ima i danas podosta onih koji se nazivaju vjernicima, koji vjeruju da Bog postoji, ali ne vjeruju u uskrsnuće mrtvih i u drugi život. Sveti Pavao je s tim u svezi rekao: ‘Ako Krist nije uskrsnuo bez ikakve je vrijednosti vaša vjera … Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.’ (1Kor 15,17.19).

Nakon što su učenici napokon povjerovali da je Isus uskrsnuo, da je živ, ta istina je radikalno promijenila njihov život. Našli su novi smisao svom životu. Za ovu istinu bili su spremni sve podnijeti i na kraju dati svoje vlastite živote u mučeništvu. Nisu se bojali dati život jer su bili svjesni da im ga nitko više ne može oduzeti.“

Biskup je istaknuo: „Za vjeru nije dovoljno samo slušati nagovore o Bogu, pratiti i gledati vjerska događanja, nego je nužno susresti se sa živim Isusom. Bilo je mnogo onih koji su Isusa i slušali i gledali za njegovog javnog djelovanja, ali ga nisu prihvatili. Mnogi su vidjeli njegova velika djela, čudesa, ali im to nije bilo dovoljno da povjeruju. Štoviše, zbog toga su ga i pogubili. Nema prave vjere dok se ne promijeni naše srce. Tek tada će srce osjetiti potrebu da se susretne s Isusom, tek će se tada u njemu roditi želja da ga traži. Vidimo kako Magdalena, puna ljubavi prema Isusu, traži njegovo mrtvo tijelo. Nije ona poslije Isusove smrti očekivala ništa posebno. Zadovoljila se samo s tim da posjećuje njegov grob. U jednom trenutku Isus je iznenađuje: ne nalazi ga u grobu. Ona ga mora tražiti  drugdje. No, najvažnije je tražiti ga. Magdalena baš to čini. Tako joj Isus dolazi u susret s pitanjem: „Ženo koga tražiš?“ Tu je susrela Uskrsloga. On joj dolazi u susret zato što ga je tražila. Dok se u srcu ne osjeti ta želja da se osoba susretne s Bogom, vjera će ostati samo smrznuti cvat koji nikada neće donijeti ploda. Za susret s Bogom potrebno je izići iz sebe, iz svoga egoizma, napustiti stanje grijeha. Znamo kako je kod uskrsnuća Lazara Isus povikao: „Lazare iziđi vani!“ Tu je početak uskrsnuća: kada osoba posluša Božji glas, iziđe iz sebe, otvori se drugima, životu, svijetlu. Kada iziđemo iz svojih maski, svojih pretvaranja, svojih laži i otvorimo se istini. Istina će nas onda osloboditi. Oslobođenje od zla, od grijeha, uvijek je jedan oblik uskrsnuća još za života. Kada osoba dopusti da je ispuni ljubav i dobrota, ona u sebi živi osjećaj vječnosti.

Za Isusa  se u prvom čitanju veli da je ‘prošao zemljom čineći dobro‘. Ljubav i dobrota ne umiru, oni su vječni. Bog je definiran kao ljubav i dobrota te tamo gdje ima ljubavi i dobrote, ima i Boga. Zato Bog sebe prepoznaje u osobama s tim vrijednostima. A tamo gdje je Bog, smrt nema nikakve ovlasti.

Biskup Križić završio je propovijed  s pozivom: „Svetkovina Uskrsa nas poziva da maknemo kamen grijeha i zla s našeg srca, da rasteretimo srce od kamena egoizma i sebičnosti, da ga oslobodimo od licemjerja i neistine, tada će, kako veli prorok, sinuti poput zore naša svijetlost (Iz 58,8) i tama će naša kao podne postati (Iz 58,10).

Molimo Gospodina da svijetlo njegova uskrsnuća rastjera tamu pošasti koja nas danas pritišće ovom epidemijom, da nas oslobodi nesigurnosti i straha, da nam vrati radostan i miran život preobražen uskrsnom milošću. Amen.“

Prije završnog svečanog blagoslova, biskup Zdenko Križić čestitao je još jednom uskrsne blagdane i sve pozvao na molitvu.

s. Robertina Medven

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here