JASMIN STAVROS preminuo je sinoć u 21 sat u dobi od 68 godina. Borio se s teškom bolešću, rakom kostiju, a liječio u KBC-u Rebro.

Podsjetimo, krajem ožujka ove godine potvrđeno je da Stavros boluje od raka kostiju. Pjevač je odmah hospitaliziran, a liječnici su posumnjali da se rak proširio i na želudac.

“Bolest je nastala tamo negdje u prvom mjesecu. Imao sam bolove u stomaku i onda sam dobio čir na dvanaestercu, to su mi operirali hitno u Karlovcu, onda sam dobio sepsu i onda su me prebacili na odjel u Karlovac. Tamo sam bio nekih 12-13 dana i došao sam doma i odmah sutradan u Vinogradsku jer se nije moglo izdržati od bolova, a nije se znalo što mi je”, ispričao je tada Stavros.

Prije dva tjedna prebačen je na Kliniku za plućne bolesti Jordanovac nakon što je došlo do komplikacija s plućima. “Istina je da je pacijent prebačen na Jordanovac zbog nastalih komplikacija. O kakvim je komplikacijama riječ, ne mogu govoriti”, rekao je Fedor Šantek, specijalist radioterapije i onkologije sa zagrebačkog KBC-a Rebro.

Karijeru počeo s 15 godina kao bubnjar

Rođen u Splitu 1. studenog 1954., Milo je od malih nogu bio izložen glazbi. Doslovno svi članovi njegove obitelji bavili su se glazbom, i djed, i majka, i otac, i brat. Stoga ne iznenađuje posebno što je još kao dijete odlazio na sate pjevanja, što od 12. godine svira bubnjeve i što je već s 15 svoj hobi i strast pretvorio u posao profesionalno svirajući s tada popularnim splitskim bendovima kao što su Delfini, More i Mladi batali, koji su se kasnije preimenovali u Magazin.

Iako mu je u jednoj fazi života nogomet bio ogromna strast pa je čak i igrao u Hajduku i s obzirom na odlične reakcije trenera vjerovao da će postati jedan od najboljih nogometaša svijeta, njegov otac nije se s tim mogao pomiriti. Tvrdio je da su svi nogometaši probisvijeti i natjerao Stavrosa da nauči svirati klavir koji je, tvrdi on, mrzio. U jednoj fazi morali su odlučiti nogomet ili glazba i otac je tu odluku donio umjesto njega.

Iako je najveći dio karijere bio poznat kao zabavnjak, ranih sedamdesetih počeo je otkrivati jazz i ubrzo postao studijski svirač u Jugotonu i jedan od najtraženijih bubnjara na prostoru bivše Jugoslavije, a lista njegovih suradnika duga je i impresivna. Od Arsena Dedića i Josipe Lisac, preko Miše Kovača i Ivice Šerfezija, pa sve do Nede Ukraden i Ljupke Dimitrovske.

Osim toga, četiri godine svirao je udaraljke u HNK, gdje su mu dirigirale veličine kao što su Vjekoslav Šutej, Nikša Bareza, Bardeli i Papandopulo, a u tom je periodu svirao i s Oliverom Dragojevićem i Meri Cetinić.

Kako je Milo postao Jasmin

Prijatelji u Splitu zvali su ga Pluton zbog istoimenog lika iz crtića koji je volio, a ime Jasmin Stavros dao mu je Rajko Dujmić. Milo je ime prihvatio i odmah ga i službeno promijenio, na veliko nezadovoljstvo svojih roditelja. Posebno majke koja ga nikad nije zvala novim imenom.

I dok roditelji nisu bili ludi za novim imenom, kritičari nisu bili oduševljeni njegovim zaokretom u karijeri jer najbolji bubnjar Jugoslavije pretvorio se u zabavnjaka. Ubrzo je postao poznat kao “kralj zabave”. Mnogi još i danas prepričavaju koncert u splitskom klubu Mississippi tijekom kojeg je Stavros u jednom trenutku skočio, udario glavom u strop, završio na Hitnoj i nakon šivanja se vratio u klub i profesionalno završio nastup koji je trajao sve do zore.

Doduše, njemačka izdavačka kuća Ariol željela ga je preseliti u Njemačku, gdje je bio radio kao studijski glazbenik, ali na kraju je ponovno izabrao obitelj.

Megazvijezda službeno je postao 1989. svojim trećim albumom, na kojem su se našli hitovi “Umoran” i “Dao bih sto Amerika”. Narednih 20 godina radio je preko 120 koncerata godišnje. Početak Domovinskog rata zaustavio je mnoge karijere, a Stavros je tada odlučio da ne želi snimati nove albume, već se odmah prijaviti u vojsku. Budući da nije imao vojnu obuku jer je odbio služiti JNA, odlučio je pomoći na jedini način na koji je mogao. Odradio je preko 500 humanitarnih koncerata.

Karijeru je nastavio suradnjama s Tončijem Huljićem i Fedorom Boićem, a okušao se i kao glumac sudjelujući u humorističnoj emisiji “Jel’ me netko tražio”, koja je ostvarila velik uspjeh. Bubnjeve je nastavio svirati sve do 2000., kada je taj dio karijere ostavio iza sebe. Doduše, njegov sin Milo nastavio je njegovim stopama i također postao odličan bubnjar, koji iza sebe ima nekoliko godina jazz akademije u Grazu i nekoliko godina učenja u Americi.

U kasnijoj fazi karijere često se pisalo i o njegovom osobnom životu, estetskim zahvatima i tome da se okrenuo vjeri i postao “fanatik”.

Gs Press / index.hr