U dramatičnoj akciji na Velikom Alanu spašen  planinar s teškim ozljedama 

0

Protekla sunčana i vrlo ugodna nedjelja privukla je mnogobrojne planinare i ljubitelje prirode u planine. Tako je bilo i na Velebitu koji  svakim danom postaje sve popularniji i  posjećeniji i to vrlo raznolikim skupinama posjetitelja.  Nekada su to bili isključivo planinari i uglavnom se hodalo u van zimskom periodu. No danas to više nije slučaj, Velebit posjećuju uz planinare, koje možemo podijeliti u iskusne i one manje iskusne ili opremljene i neopremljene, zatim rekreativci, trkači, biciklisti, alpinisti, speleolozi, avanturisti, strani i domaći turisti itd. Možemo zaključiti Velebit je „pun„ i to 365 dana u godini.

Mi,  gorski spašavatelji često puta koristimo lijepo vrijeme za svoje izlete, treninge ili jednostavno gušte, pa je tako bilo i ove nedjelje. Jedni su bili U NP Paklenica na čišćenju i saniranju penjačkih smjerova, drugi na planinarenju, neki su trčali – trenirali, a neki su ispijali kavicu na sunčanim terasama. Kako kao  papagaji već ponavljamo, postajemo sami sebi dosadni sa preporukama i upozorenjima, tako smo i prije dva dana izdali upozorenje vezano uz opasnost otklizavanja na smrznutim ledenim površinama na visinama iznad 1200 m/nv kao i obveznu opremu za kretanje u zimskim uvjetima.  

I tako  u 14.20 sati tog sunčanog nedjeljnog poslijepodneva zazvonio je dežurni telefon s prikazom broja 112… Znali smo da nije dobro. S druge strane pomalo uplašen ženski glas poziva pomoć, na pitanje što se dogodilo, odgovor je bio kratak i jasan „partner je otklizao niz zaleđenu strmu padinu, udario u stablo i nepokretan je“ (Napominjemo radi se  iskusnom planinaru koji je sa sobom imao svu potrebnom opremu).  Uslijedilo je drugo pitanje…  Gdje se nalazite? Odgovor također kratak, jasan … „Na padini ispod vrha Kita (1573 m/nv Sjeverni Velebit) nismo na stazi i nema signala na tom mjestu, ja sam hodala sat vremena kako bi vas pozvala“. Dakle u startu prolazno vrijeme nam je zaostatak od 1 sata… Udaljenost za koju znamo je 90 km vozilima, 6 km hodanja ili motornim saonicama ukoliko je moguće a ostalo ćemo tek vidjeti, ozlijede potencijalno opasne po život, hitnost najvišeg stupnja.  Započinje utrka s vremenom. Kako smo na početku rekli da neki planinare pa je tako ovaj put sretna okolnost bila što je jedna članica sa dvoje prijatelja bila baš na tom dijelu i baš na signalu u trenutku pokretanja akcije te smo je odmah uputili u susret pozivatelju  te da nastavi prema unesrećenom kako bi ga utoplili i primarno zbrinuli jer to je u zimskom periodu najvažnije, vremena za to nema puno. 10 spašavatelja s dva terenska vozila, motornim saonicama i svom opremom za spašavanje u zimskim uvjetima u 14.45 kreće put Velikog Alana s primorske strane. Vrijeme curi, vozimo maksimalno koliko možemo a da bude donekle sigurno, u 16.15 sati stižemo do 2 km ispod planinarskog doma na Alanu, dalje se ne može zbog snijega koji nažalost od tu pa na dalje nije u kontinuitetu nego samo djelomično što nam stvara veliki problem u kretanju sa saonicama ili skijama. Donosimo brzu odluku da saonice sa opremom i interventnim timom za zbrinjavanje idu a ostali za njima. U 17.20 interventni tim dolazi do unesrećenog, zbrinjavaju ga, imobiliziraju u vakum madrac, dodatno utopljavaju i pripremaju za vrlo zahtjevan i dugi transport. Sumnjamo na prijelom kuka ili zdjelice, kasnije potvrđeno prijelom zdjelice.

Ostali spašavatelji pripremaju sirišta i sisteme za spuštanje i izvlačenje kako bi transport kada krene kontinuirano tekao

Kako se nesreća dogodila u pola strme padine bilo je potrebno izvršiti spuštanje u vrtaču od cca 150 m a potom izvlačenje  na put  u dužini od cca 250 m te 6 km transportirati putem motornim saonicama do vozila.

U 18.10 transport unesrećenog kreće,  noć pada a s njom znatno  i temperatura zraka, stanje unesrećenog je stabilno, dajemo sve od sebe da transport bude što brži a ujedno što bezbolniji. Nakon tri dionice spuštanja i četiri podizanja transport se nastavlja 6 km motornim saonicama do ceste gdje unesrećenog u snježnoj nosiljci (akiji) stavljamo u terensko vozilo i prevozimo do tima HMP te u 21 sat predajemo timu koji vrši transport za KBC Rijeka.

Umorni i iscrpljeni ali punog srca i pozitivnih emocija jer smo spasili još jedan život i dali ovom planinaru još jednu šansu da ostvari svoje snove, krećemo svojim kućama i  u 22,45 sati se rastajemo do nekog novog poziva, neke nove akcije za koju vjerujemo da će biti jednako uspješna i imati sretan kraj.

Kažu da devet života imaju mačke, kažu da su čuda svijeta piramide afričke ali mi kažemo da je život jedan, manje ili više lijep, težak ii lakši ali sigurno dragocjen. Zato ga čuvajte, pazite na sebe i druge, jer drugu šansu možda svaki put nećemo imati.

HGSS GOSPIĆ