SINDROM BARONA MINHAUZENA – patološko laganje

0

Laži su postale dio naše svakodnevice odnosno zajednički obrazac ljudskog ponašanja. Koriste se u svim mogućim situacijama i raširena su društvena pojava. Jedno istraživanje provedeno u Hrvatskoj otkrilo je da prosječni Hrvat tijekom jednosatnog razgovora slaže oko pet puta. Ne znam koliko je ovo istraživanje pouzdano, ali znam da je laganje vještina s kojom se sretnemo još u ranoj dječijoj dobi. Jedni kroz život na svojim lažima nauče da se laganje ne isplati te ostatak života provedu što bliže istini, a drugi cijeli život usavršavaju ovu vještinu te postanu pravi majstori u laganju.

U borbi za egzistenciju i radi zaposlenja ljudi su spremni učiniti sve, pa i predstavljati sebe u drugačijem, boljem izdanju. Laž se definira kao svjesno izrečena neistina ili obmana, a laganje se isplati jedino ako ostane neotkriveno i ako se ne krene sumnjati i provjeravati činjenice.

Vjerujem da vam je svima znana društvena mreža Linkedin, na kojoj je vaš profil praktično vaš CV odnosno životopis. Linkedin omogućava poslodavcima pregled dostupnog stručnog kadra, dok ljudima koji traže posao omogućava uvid u slobodna radna mjesta i potencijalno zaposlenje. Nije mi poznato koliko se ljudi uspjelo zaposliti uz pomoć ove društvene mreže i koliko je ona stvarno efikasna u pronalaženju zaposlenja, ali mi je poznato to da neki ljudi sebe nude pod ono što nisu. Ostala sam zatečena kada sam pročitala CV osobe koju poznajem kao spavalicu, ljenjivca, parazita, manipulatora i patološkog lažljivca. Slično se radi i na Wikipediji!

Kad već spomenuh patološko laganje, ono se u psihijatrijskom žargonu označava kao pseudologija fantastika a koristi se i sinonim bolesno laganje. Za razliku od laganja koje u podlozi ima stjecanje određenih koristi za osobu koja laže, patološko laganje je nesvrhovito. Patološki lažljivci se u pravilu osjećaju bolesnima, njihovo ponašanje je često impulzivno opsesivno, a poriv za laganjem nekontroliran.

Uljepšavanje životopisa ili da ne kažem laganje, kako bi poboljšali šanse za dobivanje posla za neke je normalna i prihvatljiva stvar. Životopis je prvi dojam koji imamo priliku ostaviti na potencijalnog poslodavca, tako da ono što piše u njemu mora biti dovoljno dobro i intrigantno. To uljepšavanje životopisa bi trebalo biti minimalno, međutim neki uglavnom pretjeraju. Obzirom da se sve važne stvari koje želimo učiniti u životu temelje na povjerenju, može li onda ovakvo predstavljanje biti poželjno i društveno prihvatljivo kako to neki smatraju? Koliko možemo živjeti s lažnom slikom o sebi i postoji li grižnja savjesti? U konačnici, zašto uopće lažemo kada je puno lakše govoriti istinu?

Iz ugla psihologa, lažno predstavljanje u osnovi krije traume doživljene u djetinjstvu. Psihološki motiv kod ljudi koji se lažno predstavljaju je potreba za kompenzacijom osobnog identiteta. Radi se o osobama koje nisu u dovoljnoj mjeri izgradile svoju osobnost i ne osjećaju se sigurno. Te osobe potisnule su svoje stvarno „ja“, te osjećaj praznine i nedostatak osobnog identiteta nadomješćuju zamjenom svojih kvalifikacija za tuđe. Naravno, uzroci takvih potreba i stanja su različiti. Psiholozi smatraju da lažemo jer se bojimo posljedica istine, odnosno ljudi lažu kako bi izbjegli da izgledaju glupi i nesposobni. Naravno da postoje i mnogi drugi razlozi za laganje. Ponekad ljudi lažu bez određene namjere, lažu zbog straha od kazne ili posljedica, lažu kako bi sačuvali obraz, postali ili ostali prihvaćeni, kako bi privukli pažnju i dobili nečiju naklonost, kako bi povećali moć, dobili privilegije, novac, divljenje ili kako bi pomogli nekom drugom. Psiholozi također smatraju da je laganje stresan posao, jer je puno lakše zapamtiti istinu nego laž.

U medicini se psihološki poremećaj pretjeranog laganja naziva Minhauzenov sindrom. Poremećaj je nazvan po stvarnom liku baronu Minhauzenu, za kojeg se veže priča da je bio najveći lažov. Njemački baron je s dvadeset godina pristupio ruskoj vojsci s kojom se borio protiv Turaka. Po povratku u rodnu Njemačku izmišljao je i pričao nevjerojatne avanture i hvalio se svojim velikim junaštvom. Njegove priče su ovjekovječene i poznate danas kao Minhauzenijade.Sindrom barona Minhauzena je neka vrsta obrambenog mehanizma jednog ega koji nije ni formiran. Takva osoba smatra da jedino tako može da prođe i bude poželjna i prihvaćena u društvu.

Osobe koje se lažno predstavljaju imaju poremećaj ovog dijela osobnosti, one nemaju dovoljno razvijen osjećaj za moral, te tako ne mogu imati niti grižnju savjesti. Svi oni koji se lažno predstavljaju, preuzimaju neki tuđi identitet jer ne prihvaćaju sebe takvima kakvi jesu. Takve osobe nisu u stanju da procjene koji su njihovi realni kapaciteti.

Gs Press / blog.dnevnik.hr

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.