Preč. Stjepan Zeba – svećenik, graditelj, nogometaš, čovjek

0

KRASNO Župu Sv. Antuna Padovanskog vodi preč. Stjepan Zeba koji nakon što sa svećeničke odore skine prepoznatljivi kolar (ovratnik) postaje pasionirani nogometaš, neumorni graditelj, dobar susjed i općenito gledano omiljeni  čovjek u svakoj sredini kamo ga je odveo njegov svećenički poziv.

Tijekom minuloga rata službovao je u Bilaju i s  mještanima bio dvadesetak dana u potpunom neprijateljskom okruženju. Tada je u svoje aktivnosti dometnuo i poslove ekonoma jer je organizirao  prehranu za 50 hrvatskih branitelja. Neumorni Stjepan tada je redovno obilazio borbene položaje, donosio hranu, vodu, higijenske potrepštine i streljivo. Tako je svakoga dana prelazio pješice i po 20 kilometara obilazeći lokacije Krajnja glava, Medovača, Vodovod, Srednja glava… U stopu ga je tada pratio njemački ovčar Bobi. Ta ljubav prema njemačkim ovčarima traje do danas pa u dvorištu Župnog stana u Krasnu Stjepan drži dva prekrasna primjeka.

-Ne želim nekoga uvrijediti, ali njemački ovčar je za mene jedini pravi pas: vjeran, pametan, hrabar, poslušan… Postoje mnoge izvrsne pasmine pasa, ali njih više gledam kao kućne ljubimce za držanje u domovima, govori preč. Zeba.

Petnaestoga ožujka 1986. godine Stjepan  se zaredio u riječkoj katedrali Sv. Vida. Na školovanje je stigao iz rodnog Bijelog Brda nadomak Dervente. Nedugo nakon zaređenja preuzeo je župe Bilaj, Ribnik i Podlapača, gdje ga je zatekao Domovinski rat. Sjećanja na tu pogibelj još su uvijek svježa.

U okruženju su u Bilaju tada  bili mladi pričuvni policajci mahom iz Zagroja, nekoliko domaćih dečki i Riječani. Bilo je malo vojničkog oružja pa su na nekim dijelovima Bilaja straže organizirane s lovačkim puškama. Tih dana u Bilaju se osjećala neizvjesnost i strah jer se znalo da osvajanjem toga mjesta nitko od civila i branitelja ne bi ostao živ. Hranu i ostale namirnice sakupljali smo po selu, spremali hranu i raznosili je po položajima, sjeća se svećenik-ekonom.

Mjesna crkva Sv. Jakova prva se našla na meti neprijatelja pa je već početkom rata zapaljena. Sklonište od stalnih topiničkih napada mještani su našli u obližnjoj špilji koju je Stjepan uz pomoć nekolicine vjernika pretvorio u kapelicu.

U špilji je tijekom II. svjetskog rata jedno vrijeme radila škola. Mi smo je u zadnjem ratu to prirodno sklonište preobrazili u kapelicu. Prvu svetu misu imali smo za Božić 1991. godine. Budući je Sveti Stjepan prvi dan iza  Božića vjernici su tu špilju-kapelicu prozvali po tom svecu. Špilja se nalazi odmah pored naše  najviše napadane kote na brdu Medovača. Četnici su u nekoliko navrata ugrozili tu točku obrane, ali naši branitelji su ih uvijek odbijali. Špilja je bila praktički na prvoj crti obrane pa smo tamo vrlo  često organizirali straže, sjeća se Stjepan Zeba.

Obnova koja nikada nije prestala

Još za vrijeme rata, u ljetu 1992. godine  Stjepan je preuzeo župu Gospić. Dobro je znao kamo ide jer su u Gospiću već bile spaljene  crkva, a danas katedrala Navještenja blažene  djevice Marije i znatno je bila oštećena kapelica Svetog Ivana Nepomuka. Igrom sudbine preč. Stjepan Zeba premještan je u dijelove Gospićko-senjske biskupije gdje rat ostavio najdublje ožiljke i gdje je trebalo obnavljati ili graditi nove objekte. Otuda mu uz ime i  nadimak „Stjepan-graditelj“.

Trebalo je obnoviti spaljene  crkve u Bilaju, Gospiću, Podlapači i Ribniku. Uz to je sam organizirao gradnju župnih stanova. Kada sam 2003. godine premješten u Korenicu i ondje smo gradili župni stan i Pastoralni centar. Započeo sam aktivnosti oko izgradnje crkve u Donjem Lapcu, prve od vremena Turaka. Dolaskom u Krasno gradili smo župni stan…U Korenici su postojali manji animoziteti između domicilnih i doseljenih Hrvata iz BiH. Odmah sam pristupio pomirenju i prestanku trzavica jer je nakon Domovinskog rata posvuda bilo teško. Ljudi su ubrzo shvatili da im je sudbina odredila da žive zajedno. Svi s istim nadama, teškoćama, potrebama… Tako se situacija u Korenici ubrzo popravila, govori ovaj neumorni svećenik.

Gdje je god  djelovao kao svećenik, Stjepan Zeba je ostao zapamćen kao čovjek i – nogometaš. Vjerojatno je intenzivno bavljenje  nogometom uvjetovalo da se i sa 62 godine osjeća, izgleda i ponaša kao puno mlađa osoba.

Zato sam sretan kada se na terenu pojavi igrač stariji od mene. U Gospiću ih ima nekoliko, a u Perušiću čak jedan od 72 godine. Odmah se uz takvu „konkurenciju“ i ja osjećam mlađi!

Nove aktivnosti u Krasnu

Od dolaska u Krasno 2017. godine napravljen je novi župni stan i pokrenute aktivnosti na uređenju Svetišta Majke Božje. Za taj novi zahvat preč. Zeba je već prikupio potrebnu dokumentaciju i dozvole.

-Gradit ćemo vanjski oltar ispred crkve, ispovjedaonice i sve ono što je potrebno na uređenju okoliša toga Svetišta. Bit će to skup zahvat za koji će trebati dosta novca. S obzirom na porast popularnosti Svetišta svakako su potrebni neki tehnički dodaci. Ljudi u Krasnu su iznimno ponosni na činjenicu što se jedno od hrvatskih Marijanskih svetišta nalazi kod njih. Ovamo se hodočastilo stoljećima i vjernici su ovdje nalazili svoj duhovni mir. S obzirom na važnost ovoga  Svetišta još uvijek mislim da njegove duhovne vrijednosti  nisu dovoljno valorizirane.

Ipak, zadnjih godina ta je popularnost  pomalo narasla. Moram spomenuti prerano umrlog pukovnika  Luku Matanića, nekadašnjeg zapovjednika 71. bojne Vojne policije u Rijeci. Odlaskom  u mirovinu Luka je živeći u Rijeci pokrenuo  redovna hodočašća vjernika s Viškova i iz župe Srdoči  koji su pješice stizali u Krasno i prelazili preko 100 kilometara. Posebno moram spomenuti i pripadnike postrojbe „Ajkule“ iz Rijeke koji do Krasna pješače po  sedam dana jer kreću na put iz srca Velebita, sa mjesta gdje su ratovali i svake godine stižu u Krasno da bi se zahvalili Majci Božjoj. Hodočasnici dolaze i iz Donjeg Lapca, Udbine, Brinja… Svake prve subote u mjesecu organizirano nam dolaze hodočasnici iz Brinja i Otočca. I sada po ovakvoj studeni. Korona je učinila svoje, ali popuštanjem mjera već mi se javljaju vjernici iz Imotskog, Splita i Zadra koji žele posjetiti naše Krasno jer duhovna dimenzija ovog Svetišta stalno raste, napominje ovaj sin Crkve koji svakako ima dovoljno energije za nova djela. I za nogomet, svakako.

Marin Smolčić / novilist.hr