Draga braćo i sestre, spominjemo se danas slavne muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista koji je prije nekoliko dana slavno ušao u Jeruzalem gdje ga je narod dočekao oduševljeno i razdragano. Mnoštvo svijeta išlo je prostirući cvijeće i odjeću ispred njega i za njim, mašući palminim i maslinovim grančicama i kličući: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje!“. Sada se sve mijenja. Narod koji je radosno klicao svome Kralju, sada kliče: „Raspni ga, raspni!“ Stječe se dojam da ga je narod definitivno priznao i prihvatio za Mesiju, a nakon samo pet dana Isus je u tom istom gradu do kraja ponižen. Taj isti narod koji mu je klicao i slavio ga, sada ga želi pogubiti. Evo što je čovjek i njegova dosljednost! Isus je u patnji ostao posve sam. Tolike je ozdravljao, nahranio, ohrabrio, spašavao, a sada, kada sâm ima potrebu ljudske blizine i suosjećanja, nema nikoga.

Ovu priliku koja je povezana s ispunjenjem Božjega plana vrlo dobro iskoristili su židovski vjerske vođe. Isus je prošao ovim svijetom čineći dobro, ali nije bio u skladu s propisima vjerski vođa i zakonoznanaca koji:  “Vežu i ljudima na pleća tovare teška, nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli”. Tu se krije opasnost za nas svećenike, ali i za narod Božji, za svakoga onoga koji smatra da može privoditi nekoga k vjeri, da vodeći one koji još traže Boga ne uništimo s onim takozvanim propisima koje smo sami izmislili i s kojima ćemo pojedinca udaljiti od Boga, umjesto da ga privedemo spasenju. Čuvajmo se te zaraze da se smatramo boljima i jedinima pozvanima privoditi Bogu, a sami smo obijeljeni grobovi: „Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće“ (Mt 23).

Veliki petak ostao je kao sinonim za svaku ljudsku patnju, stradanje, bolnu situaciju. Govoreći o Velikom petku nadbiskup Križić reći će: „U tom nazivu se uvijek skriva nešto teško, tužno, dramatično, jer ovaj nas dan podsjeća na stradanje Sina Božjega, podsjeća nas na događaj kada je ljudski grijeh dosegao svoj vrhunac u ubijanju Spasitelja svijeta. Ovo je dan u koji su se sukobile dvije najveće sile svijeta: ljubav i mržnja. Baš tu na Kalvariji ili Golgoti, na tom brdu teškog stradanja mnogih ljudi, sukobili su se dobro i zlo, svijetlost i tama, praštanje i osveta, grižnja savjesti i kajanje. I baš na tom strašnom brdu, susreli su se kao nigdje drugdje: Bog i čovjek. Susreli su se Božja ljubav i ljudska zloba, Božje praštanje i ljudska osveta. I to mjesto, Golgota ili Lubanja prozvano, brdo natopljeno ljudskom krvlju u stradanju mnogih, prepuno ljudskih kostiju, baš jedno takvo mjesto po stradanju Sina Božjega postade sveto mjesto, mjesto gdje su se po Isusovu križu spojili nebo i zemlja. Križ, do tada simbol prokletstva, od tada postade, po onome koji je na njemu raspet, predragocjeni znak spasenja, i nezaobilazni put čovjekova uspona prema nebu. I u tom znaku očitovala se ljubav Božja spasiteljica svih ljudi. Očitovala se i jedna velika i utješna istina koja nam postade snagom u našim stradanjima: istina da zlo ne može pobijediti dobro, da mržnja ne može nadvladati ljubav.“

Braćo i sestre, Kristova je smrt i vazmena žrtva što ostvaruje konačno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Božjem koji oduzima grijeh svijeta i ujedno žrtva Novoga saveza koja iznova uspostavlja zajedništvo čovjeka s Bogom pomirujući ga s njime krvlju koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijehâ. Ta je Kristova žrtva jedina, ona dovršuje i nadilazi sve žrtve. Ponajprije, ona je dar samog Boga Oca: Otac predaje svoga Sina da nas pomiri sa sobom; istodobno je žrtva Sina Božjega postalog čovjekom, koji, slobodno i iz ljubavi, prikazuje svoj život Ocu u Duhu Svetomu radi nadoknađivanja našeg neposluha.

Katekizam Katoličke crkve, govoreći o Isusovoj žrtvi na križu reći će: „Ljubav do kraja jest ono što Kristovoj žrtvi daje vrijednost otkupljenja i zadovoljštine. On nas je u žrtvi svoga života sve poznavao i ljubio. »Jer Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe« (2 Kor 5, 14). Nijedan čovjek, pa bio i najsvetiji, nije bio sposoban uzeti na sebe grijehe svih ljudi i prikazati se kao žrtva za sve. Prisutnost u Kristu božanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaća sve ljudske osobe, i koja ga postavlja Glavom svega čovječanstva, čini mogućom njegovu otkupiteljsku žrtvu za sve“.

Braćo i sestre, i mi smo pozvani imati dioništvo u Kristovoj žrtvi.  Križ je jedina žrtva Krista, jedinog »posrednika između Boga i ljudî«. A budući da se, u svojoj utjelovljenoj božanskoj Osobi, »na neki način sjedinio sa svakim čovjekom«, on »svima pruža mogućnost da na Bogu znan način budu pridruženi […] vazmenom otajstvu«. On svoje učenike pozivlje da uzmu svoj križ i idu za njim jer on je trpio za nas i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama. On zaista hoće da svojoj otkupiteljskoj žrtvi pridruži one koji su njezini prvi korisnici. To se nadasve ostvaruje u osobi njegove Majke, koja je prisnije nego itko drugi pridružena otajstvu njegove otkupiteljske patnje. Sv. Ruža Limska reći će: „Ovo su jedine i prave rajske ljestve i osim križa nema drugih ljestava za uspon u nebo“. Svojim posluhom Ocu, „do smrti na križu“ (Fil 2, 8) Isus ostvaruje pomirbeno poslanje Sluge patnika koji opravdava mnoge uzimajući na se njihove krivnje, daleko ranije proreći će prorok Izaija.

„Po milosti Božjoj, na korist svakog čovjeka, on je okusio smrt za sve“ reći će se u Poslanici Hebrejima (Heb 2, 9). U svome naumu spasenja Bog je odredio da njegov Sin ne samo „umre za naše grijehe“ (1 Kor 15,3) nego i da „okusi smrt“, to jest upozna stanje smrti, stanje odijeljenosti svoje duše od tijela, od časa kad je izdahnuo na križu do časa kad je uskrsnuo. To stanje mrtvoga Krista otajstvo je groba i silaska nad pakao. „To je Božji počinak nakon što je dovršeno spasenje ljudî i time uspostavljen mir u cijelom svemiru“ istaknut će Katekizam Katoličke crkve.

Braćo i sestre, vratimo se na trenutka u dramu Isusovog suđenja, zamislimo pred očima tu i toliku patnju za naše spasenje. Nakon Isusove molitve u Getsemanskom vrtu   učenici su ustali, ali ne da s njim bdiju nego samo zato da bi mogli pobjeći. Isus opet ostaje sam. Juda ga izdaje. Oko njega odjekuje urlanje mase: ‘Raspni ga, raspni.’  Židovske vlasti i narod s kojim manipuliraju traže njegovu smrt. Za Kajfu je on heretik, za Heroda luđak, vojnici ga ismijavaju, članovi Sinedrija mu daju udarce, drugi ga pljuju i ponižavaju, učenici ga napuštaju. Pilat ga daje bičevati i ne određuje točan broj udaraca, tako da su se nad njim vojnici mogli iživljavati do te mjere da ga nakon mučenja i sâm Pilat jedva prepoznaje. Nakon svega Pilat pere ruke i osuđuje Isusa na najstrašniju smrt na križu, i to još riječima: ‘Nevin sam od krvi ovog pravednika’ (Mt 27,24).

Nadbiskup Križić, govoreći o ovom događaju, reći će: „U cijeloj ovoj drami Božjeg Sina, Bog šuti!… Kako čovjeku mora biti teška ova Božja šutnja u trenutcima kada je pogažena pravda, kada nevin ispašta a nitko se za njega ne zauzima, kada se čini da pobjeđuje i trijumfira nepravda, nasilje i zloća. Bog nije reagirao niti u slučaju svoga Sina jer trijumf zla je samo trenutačan; zlo u konačnici ne pobjeđuje. Isus je postao slika i glas mnogih nevinih patnika koji su u povijesti bili žrtve ljudske zlobe i okrutnosti“. Isus sa čovjekom želi podijeliti iskustvo patnje, želi biti blizak svakom patniku, nevoljniku, progonjenom, svakom čovjeku koji trpi na bilo koji način. Isus dijeleći patnju sa svakim čovjekom potiče i na prihvaćanje patnje. Pred Isusovim križem mnogi unesrećeni našli su olakšanje i mir, pred njim su se toliki rasteretili grižnje savjesti i krivice, u njemu su mnogi u bolestima i agonijama života otkrili svijetlo novog života te ohrabreni prihvatili umiranje.

Govoreći o Gospodnjoj muci, sv. Leon Veliki, u svojoj homiliji reći će: „Predragi! Ne smijemo se stidjeti Kristova križa koji potječe od snage božanske odluke, a ne od grešnog stanja. Gospodin Isus na temelju je naše slabosti zaista trpio i zaista umro. Ipak se nije tako lišio svoje slave da među nezgodama muke nije od božanskoga djelovanja ništa iznio na vidjelo. Bezbožnog Judu više nije skrivala ovčija koža već očitovao vučji bijes. Prividnim je mirom počeo nasilno zlodjelo. Poljupcem je strašnijim od svih strijela pružio izdajnički znak… Kristov, dakle, križ krije tajnu istinitog i najavljenog oltara. Po spasonosnoj se žrtvi na njemu slavi prikazanje ljudske naravi. Prema tome, Kristova muka sadrži tajnu našega spasenja. Otkupiteljeva nam je moć od sredstva koje je židovska opakost pripremila za kaznu načinila stube za slavu“.

Braćo i sestre, iskažimo i mi danas poštovanje prema Kristovom križu. Poljubimo ga poljupcem vjere, a ne poljupcem izdaje i nevjernosti prema našem Spasitelju. Zahvalimo našem Spasitelju za dar spasenja, za dar vječnoga života kojega je pružio s drveta križa koje jedino „bilo vrijedno Žrtvu svijeta nositi, postat lađom što će k luci potopljene voziti, koju svu će Jaganjčeva Sveta Krv orositi“. Amen.

Gs Press