MISA POSVETE ULJA U GOSPIĆU

0

 

Propovijed biskupa Zdenka Križića:

Ovo je dan, mislim na Veliki četvrtak, koji je za nas svećenike posebno važan, poziva nas da uvijek iznova preispitamo i provjerimo svoj svećenički poziv i svoje poslanje, zapitamo se gdje smo, kamo idemo, kojim sredstvima se služimo, od kojih vrijednosti živimo i tako provjerimo svoj svećenički žar: koliko smo opravdali povjerenje koje je Bog imao u nas kada nas je pozvao te koliko još u nama ima istinskog ognja, a koliko se možda, isti već u pepeo pretvorio.

Evanđelje koje smo čuli upozorava nas kako, nažalost, euharistija i izdaja mogu ići zajedno u životu Isusovog učenika. Isusov učenik može u svom životu to dvoje toliko međusobno izmiriti da ne primjećuje svetogrđe euharistije koju slavi. Juda nema nikakvog srama pitati Isusa kada govori o izdajniku: „da nisam ja Gospodine?“ On dobro zna da je upravo on taj, ali htio bi sve zamaskirati. Misli da euharistija i izdaja mogu ići ruku pod ruku, da je dopušteno žrtvovati malo Bogu malo Baalu. Nažalost, i danas određeni broj svećenika, nadamo se da nije veliki,  jednako tako misle i ponašaju se. Isus govori Judi da tako ne može. Istina, Isus mu daje zalogaj, ali mu s tim diskretno sugerira neka napusti stol, odnosno oltar, jer  bolje je otići nego živjeti dvostrukim životom. U tom smislu Juda je ozbiljno upozorenje  svakome od nas.

U godinama svoga pontifikata papa Franjo uputio je svećenicima i biskupima puno nagovora u kojima je vrlo konkretno govorio o manama koje razaraju duhovni život svećenika i imaju veoma negativan utjecaj na vjernike s kojima rade. Papa često spominje  grubost ili bahatost svećenika. Međutim, prije nego prijeđem na Papine nagovore o ovoj mani u životu svećenika i biskupa, podsjetio bih vas na duhovnu obnovu koju smo imali na početku Korizme pretprošle godine kada je voditelj don Damir Stojić, dugogodišnji kateheta studentske mladeži u Zagrebu, između ostalog  rekao, da je jednom, proveo anketu među studentima kojih je bilo oko tisuću. Jedno pitanje upućeno je onima koji su se jedno vrijeme udaljili od Crkve: „zašto su se udaljili i zašto su se ponovno vratili Crkvi?“ Odgovor svih njih bio je gotovo identičan: udaljili su se zbog svećenika u kojem nisu vidjeli uzor, a i vratili su se opet zbog svećenika čiji je život imao privlačnu snagu.

Ovo su činjenice: svećenici koji nisu autentični svjedoci udaljuju narod od Boga i od Crkve, a autentični svećenici privlače jer svojim životom pokazuju lice Boga milosrdnog i dobroga. Takvo Božje lice privlači.

Na pitanje jednog našeg svećenika – ne sjećam se koji je od vas to bio – jesu li ti mladi rekli zbog kojih su se negativnosti svećenika udaljili od Crkve, don Stojić odgovorio je da se sve može svesti na dvije glavne negativnosti: grubost, odnosno neljubaznost svećenika te navezanost svećenika na novac.

Zanimljivo, na iste ove mane najčešće upozorava i papa Franjo u svojim nagovorima svećenicima. Papa ističe da ove dvije mane redovito idu zajedno: svećeniku koji ne djeluje iz ljubavi prema Bogu, postaje sve teško te neminovno postaje nezadovoljan, a iz nezadovoljstva izlazi grubost. Takvome, očito, glavni interes nije spasenje duša, nego mu glavni interes postaje novac.

U jednom nagovoru svećenicima papa veli: „Ima nažalost i onih koji slijede Isusa, ne iz ljubavi nego zbog novca i s novcem. Uvijek gledaju da se ekonomski okoriste od župe, od biskupije, od kršćanske zajednice, od bolnica, zavoda, … Sjetimo se prve kršćanske zajednice i napasti koju su imali Šimun, Ananija i Safira … Vidimo da je ova napast prisutna od početka. S njom mnogi završe u duhovnoj rastrojenosti“ (5.05.2014). Svaku manu koju ozakonimo u svome životu i protiv koje se više ne borimo, počnemo neminovno smatrati nečim normalnim i uopće ne primjećujemo  koliko nas deformira.

Tako je i kada grubost ovlada životom nekog svećenika. On uopće ne primjećuje da je ljudima postao odbojan. Ako mu  prigovaraju za takvo ponašanje, čudi se. Najveći je problem što takav svećenik nije u stanju staviti sebe u pitanje, odnosno, postaviti si pitanje zašto ima problema s ljudima, nego sve rješava da ljude okarakterizira kao zločeste. Na taj način skida problem sa sebe i prebacuje na ljude. Iluzija je misliti da se s tim problem riješio. Ljudi su danas itekako osjetljivi na ovo. Zato papa Franjo u svojim nagovorima svećenicima i biskupima stalno naglašava ljubaznost, blagost, nježnost i uglađenost u njihovom ophođenju s ljudima, bez obzira kakvi su ti ljudi. Isus nikada nije pokazao zrno grubosti prema Judi, iako je znao kakav je.  Svećenik mora biti čovjek srca, bliz narodu, ističe papa, čovjek koji slijedi Isusa snagom vjere i ljubavi. Bez vjere i ljubavi svećenik je „mjed što ječi i cimbal što zveči“ (1Kor 13,1). Vjera i ljubav nisu nevidljive stvarnosti, zato se veoma lako uoči tko ima te krjeposti, a tko nema. Narod to lako prepozna.

Ima prilično osoba, pa i svećenika, koji ne moraju biti loši, ali imaju grubu narav i to im čini ne male probleme u pastoralu. Ali na tome trebaju raditi jer je moguće i grubu narav učiniti blagom i uglađenom. Mojsije je bio nagle naravi. Započinje svoje djelovanje kao kriminalac, s ubojstvom. A na koncu sveti pisac za njega veli da je bio „veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji“ (Br 12,3). Potrebno je uporno raditi na sebi. Svi mi u sebi imamo određenu dozu grubosti, nitko od nas nije utjelovljena blagost i dobrota i zato svi moramo stalno raditi na sebi i provjeravati svoju istinu po pitanju toga. Ne možemo se opravdati onim poznatim frazama: „Takav sam“ ili „To je jače od mene“. To je jače, ako uzmanjkaju dobre odluke i zauzetost na tom području. Ni jedna krjepost ne postiže se bez napora, odnosno bez žuljeva, ali je važno da osoba zavoli krjepost da bi se mogla za nju boriti.

Papa je u jednom svom nagovoru u Svetoj Marti (10.12. 2016) istaknuo da  nezadovoljni svećenici svojim djelovanjem Crkvi više štete negoli koriste. Izvor njihovog nezadovoljstva papa vidi u njihovom životu koji je daleko od Isusove logike i odražava se i na njihov odnos s ljudima. Papa dodaje: „Oni su grubi i kao takvi redovito nameću vjernicima bremena koja sami ne žele nositi. Ponašaju se nasilno prema narodu, s bičem u ruci. Ljudi im se boje približiti. Tako ne ide, tako ne ide. Svećenik koji je posvjetovnjačen, grub i nezadovoljan očito je  krenuo krivim putem.

Blagost svećenika treba se očitovati u svim susretima s vjernicima, napose kroz sakramente. Tako u „Evangelii gaudium“ papa upozorava: „Svećenike podsjećam da ispovjedaonica nije soba za mučenje nego mjesto susreta penitenta s milosrđem Božjim“ (br. 44), a potom dodaje: „Svi mogu sudjelovati, na neki način, u crkvenom životu, svi mogu biti dio zajednice pa se ni vrata sakramenata ne bi smjela zatvarati jednostavno iz bilo kojeg razloga. To vrijedi, prije svega,  kada je riječ o onom sakramentu koji je „vrata“ – krštenju. … Često se ponašamo poput kontrolora milosti, a ne kao njezini omogućitelji. Crkva nije carinarnica, ona je Očev dom, gdje ima mjesta za svakoga s njegovim tegobnim životom“ (47).

Sjećamo se liste grijeha ili bolesti Rimske kurije koju je sastavio Papa. Spomenut ću samo bolest „smrknutog lica“. „Od nje, veli Papa, boluju osorne osobe koje smatraju  – da bi netko bio ozbiljan – treba imati strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – kruto, tvrdo i arogantno. (…) Srce puno Boga sretno je srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle, taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije koji nas čini ljudima dragim, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!“ – naglasio je Papa.

U jednom govoru rimskom kleru papa veli: „Svećenik mora biti čovjek milosrđa i sućuti koji je blizu svome naroda kojemu služi. Svećenik je pozvan  izgrađivati svoje srce da se znade ganuti. Molite za ovu milost.“ (6.03. 2014).

Netko može biti malo grub po naravi, ali može imati dobro srce. Takvi se znaju pokajati, ispričati i ljudi ih prihvaćaju. Problem je onih grubih koji se ne znaju ispričati uvjereni da su uvijek drugi krivi.

U nagovoru svećenicima, 12. svibnja 2014. veli ovako: „Božji narod ti je spreman oprostiti puno toga: oprašta ti ako se nekada posklizneš u nekom nerazboritom ponašanju; oprašta ti ako vidi da si negdje malo pretjerao u vinu; ali ti ne oprašta ako vidi da si pastir koji je navezan na novac, da si pastir taštine koji se ne odnosi lijepo prema puku. Novac, taština i oholost: to su tri stepenice koje vode svim grijesima. Božji narod razumije naše slabosti i oprašta ih. Ali ovo dvoje ne oprašta: navezanost na novac pastiru ne oprašta. I ne imati uglađen odnos prema narodu, ne oprašta.“

To su pastiri, kako veli papa u jednom drugom nagovoru, koji samo iskorištavaju ovce. Sve što ih kod ovaca zanima jesu meso i vuna, kako je to već davno napisao sveti Augustin. To papa naziva korupcijom klera. To su, veli on, „posvjetovnjačeni svećenici“ koji su ostali bez Duha. Takvi svojim životom odaju svoje nutarnje stanje koje postaje više nego vidljivo.

Papa opisuje lik takvog svećenika sljedećim riječima: „Ovakav pastir je mlak, rastresen, zaboravan, nestrpljiv; zanima ga samo vlastita karijera i novac te kompromisi s duhom svijeta. On je službenik i činovnik daleko više nego pastir. Brine se za sebe, a ne za Božji narod.“ Papa još dodaje kako se takvog svećenika lako prepoznaje i po govoru koji mu je često prost i odudara od dostojanstva svećenika. Lako se primijeti, nastavlja papa, kako taj svećenik živi raskorak između onoga što narodu govori i onoga što on sâm živi. „Ne treba se čuditi skandalima koje takvi proizvode u Crkvi“.  Kada se svećenik udalji od duhovnosti, odnosno od Isusa, on postaje smiješan te po životu i ponašanju živi izvan poziva, što narod lako primjećuje. Zato papa veli: „Svećenik može postići 2-3 doktorata, ali ako ne zna nositi Isusov križ, doktorati mu ništa ne koriste. … Svećenik s kojim Crkva može računati je onaj koji se približio ognju i dopustio da mu vatra spali ambicije karijere i moći.“ Papa vidi da je najjača kriza Crkve u njoj samoj, u njezinim pastirima, a ne u svijetu koji je deformirao mnoge vrijednosti.

Odgovor na tame u svijetu mora biti svijetlo pastira, život pastira koji su pozvani biti svijetlo svijetu. Ako uzmanjka tog svijetla tama će sve više osvajati i ljudi u njoj  Boga neće moći primijetiti.

Završio bih sa svetom Terezijom koja je na istom tragu. U vremenu velike krize crkvenog raskola ona vidi svećenike i redovnike kao najodgovornije za tolike probleme u Crkvi. O tome piše: „Ja ne znam, zašto se čudimo svim ovim zlima koji opterećuju Crkvu, kada su oni, koji bi trebali biti uzor u krjepostima, skrenuli s puta.“ (Ž 7,5). U ovome su uvijek razlozi deformacija u Crkvi i u njezinom osiromašenju. Crkvi nisu najveća prijetnja ateisti, masoni, liberali,… Problem Crkve su sami kršćani, zajedno sa svećenicima i biskupima, koji su mlaki i površni, bez kršćanske dosljednosti i bez iskustva Boga. Nemojmo si dopustiti da budemo uzrok spoticanja u vjeri onima kojima smo poslani biti svijetlo. Molimo Boga za snagu da ustrajemo u vjernosti i autentičnosti. Papa nas opominje: „Nemojte stati u svom svećeničkom hodu.“ Ima poteškoća, ali se ne smije stati. Čovjek, dokle god se bori, nije poražen bez obzira na padove. Ne moramo uvijek pobijediti. Ni Bog to od nas ne očekuje, ali očekuje da se ne predamo, da ne stanemo, da se ne zadovoljimo nekim osrednjim svećeničkim životom jer nas takav život neće učiniti sretnim. Amen.“

***

Misu posvete ulja gospićko-senjski biskup Zdenko Križić slavio je u zajedništvu sa svećenicima svoje biskupije, bogoslovima i sjemeništarcima 31. ožujka 2021. na Veliku srijedu iz pastoralnih razloga, u gospićkoj katedrali. Nakon propovijedi svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja. Iza toga bio je prinos darova prikupljenih u akciji Misereor. Čin posvete ulja bio je: za sakramente krštenja, sv. potvrde, sveti red i posvete crkve i oltara nakon popričesne molitve, a blagoslov ulja bolesničkog pomazanja prije završne doksologije euharistijskog slavlja.

Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića

Svaki svećenik uzeo je poslije mise ulja za potrebe svojih župa.

s. Robertina Medven