Dohvati mi, tata, Mjesec…

0

Tko se ne sjeća stare pjesmice Grigora Viteza? Znali su je svi dječaci i djevojčice jer je dijete tražilo Mjesec na dohvat ruku,“da i meni malo sja“… Večeras je Mjesec na vedrom nebu sjajio svakom živom stvoru. Vidjele su ga u Gospiću sve ulice, svi balkoni i krovovi, svatko tko je barem na tren podigao pogled prema nebu.

Večerašnji položaj i boju Mjeseca neki nazivaju „krvavi Mjesec“. Iako zvuči pomalo zlokobno, Mjesec k’o Mjesec. Uporno prati Zemlju i obasjava je, stvara plimu i oseku, djeluje pomalo na biljke i životinje. Na ljude također. Mnogi će nam se ujutro požaliti na nesanicu i lakše psihičke tegobe.

-Mjesec je svemu kriv, reći će vam iako ta „puna Luna“ samo poslušno obigrava oko Zemlje.

Naši stari posebno su cijenili i opjevali Mjesec.  U vrijeme kada nije bilo elektronskih pomagala, električnog svjetla niti baterijskih svjetiljki, Mjesečina je bila prirodna blagodat da ljudi ne bi zalutali u mraku. Posebno su ga cijenili zaljubljeni jer je nečiju diskreciju činio jednako romantičnom, koliko i mističnom. Sjetimo se toga, nije na odmet to znati.

Gs Press