Biskup Križić predvodio Vazmeno bdijenje u gospićkoj katedrali Navještenja BDM

0

U gospićkoj katedrali na Veliku subotu, 16. travnja 2022. Vazmeno bdijenje počelo je u 21 sat, a predvodio ga je gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić, u koncelebraciji s kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem i generalnim vikarom i župnikom mons. Marinkom Miličevićem. Asistirali su pustinjak Marinko Klaić i bogoslov Marko Butković, posluživali  su ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Počelo je  blagoslovom ognja kraj katedrale na kome je, nakon blagoslova upaljena uskrsna svijeća koja označava uskrslog Krista, a zatim je procesija krenula u katedralu koja je u mraku. Na uskrsnoj svijeći vjernici su upalili svoje svijeće i slijedio je svečani hvalospjev –„EXULTET“ u kojem se poziva nebo, zemlju i svu Crkvu da se raduju ove noći kad se „nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje“. Pjevao ga je župnik Miličević. Slijedila  su biblijska čitanja iz starozavjetne i novozavjetne  povijesti spasenja i svečana sv. misa uskrsnuća.

Biskup Križić održao je sljedeću propovijed koju je vrijedno čuti i pročitati:

„Velika subota dan je tišine i šutnje, dan koji zahtijeva meditaciju, jer je to dan tame Boga, odnosno, skrivenosti Boga. U drevnoj homiliji na Veliku subotu čitamo: ‘Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.’

Ovo je dan tame za razočaranu Isusovu prvu zajednicu koja je ostala bez nade nakon što je na križu umro i u grob sahranjen onaj od koga su puno očekivali. Isusovi učenici su u strahu, zaključani u nekoj kući, i ne znaju što oni zapravo, u toj kući čekaju. Nemaju nikakvih nada i očekivanja, ali im se teško vratiti nekom novom početku. Ili je možda, u njima postojala neka tajanstvena sila koja ih je prisiljavala da čekaju, koja je u njima još čuvala djelić nade koju  tjelesnim osjetilima nisu mogli nazrijeti? Vjerojatno su se u sebi teško borili između otići i ostati. Nije lako dugo živjeti u tami! Itekako je teško kada se velika očekivanja pretvore u velika razočaranja! Teško je, dakako, biti u patnji bez ikakvih znakova Božje blizine! Kako je teško ostati bez nade!

Dvojica učenika na putu u Emaus, kojima uskrsli Isus dolazi u susret a oni ga nisu prepoznali, tom neznancu iskreno priznaju kako su se oni nadali da je Isus onaj koji će osloboditi narod. Imali su velike nade koje su sada postale samo ruševina. Zato napuštaju Jeruzalem i vraćaju se prijašnjem životu. Teški kamen  navaljen na Isusov grob bio im je poruka da je tu kraj svih njihovih nadanja.

Svi mi smo u svom životu imali oblike Velike subote, oblike životnih tama kada nam se činilo da nema nikakvog izlaza. Tada nam se  život lako ispunio očajem i tjeskobom. Pored toga, postoji i jedna velika tama s kojom se svatko od ljudi jednom mora susresti, a to je tama i sjena smrti koje su nadvijene nad životom svakog čovjeka. Velika subota je i dan u koji smo pozvani razmišljati o tami smrti, odnosno o prihvaćanju smrti u našem životu. Smrt ne smijemo prihvaćati u tami nekog fatalizma, nego u svijetlu nade, u svijetlu uskrsnuća. Da nema Uskrsa, da nema uskrsnuća, tama bi posve ovladala našim životom i živjeli bismo bez nade, bez smisla. Stoga je Uskrs odgovor na sva čovjekova pitanja. U Uskrsu i patnja i Veliki petak, pa i sama smrt dobivaju svoj smisao.

Obredi u ovom vazmenom bdijenju puni su simbolike. Kao što ste mogli vidjeti na početku, sva su svijetla u crkvi bila ugašena. To je simbolika tame današnjeg dana, ali i tama u našem ljudskom životu. U toj tami pali se oganj, simbol Duha Svetoga, simbol unutarnje vatre koja jedina može rasvijetliti naše životne tame koje napadaju vjeru i nadu. Zato smo na tom ognju zapalili uskrsnu svijeću, simbol uskrslog Krista, od koje smo onda zapalili naše svijeće s molitvom da nas svijetlo uskrslog Krista prati trajno na našem životnom putu, da nam ga nikada ne uzmanjka u tamama koje su u životu neizbježne.

Vazmeno bdijenje je u ovaj dan simbol iščekivanja Gospodinovog povratka. Mi znamo ono što prvi učenici nisu znali, da je Gospodin uskrsnuo i zato je naše bdijenje, naše iščekivanje prožeto radošću. Bdijenje Velike subote je, od samih početaka Crkve, nazvano ‘majkom svih bdijenja’. To je noć bdijenja u čast uskrslom Gospodinu i njegovoj pobjedi nad smrću. Tako su i Izraelci slavili svoje oslobođenje iz sužanjstva. U Knjizi Izlaska čitamo: ‘Ona noć koju je Jahve probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svim Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdijenja u čast Jahvi’ (12,42). Nakon tame Velike subote dolazi svijetlo Uskrsa. Nakon šutnje koja je ovijala Isusov grob na Veliku subotu, evo se iz groba čuje jaki glas koji viče prvim posjetiteljima groba u nedjeljno jutro: ‘Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio.’

Ni učenicima, ni ženama koje su prve vidjele prazan grob, nije bilo lako  povjerovati. I dok žene prenose učenicima sve ono što su doživjele na grobu, evanđelist veli da se sve to učenicima činilo kao tlapnja te izričito kaže da im učenici nisu vjerovali. Spominje se Petar koji, nakon što je sve čuo, trči k Isusovom grobu da sam provjeri informacije koje je dobio. I vidi sve onako kako su ispripovjedile žene, ali ne piše da je povjerovao, nego samo da se čudio onome što je vidio. Petar, kao i drugi učenici, nije povjerovao kada je vidio prazan grob, nego tek onda kada se susreo s Uskrslim. Može se reći da ni Petar, ni učenici, nisu povjerovali čak niti prvom Isusovom ukazanju, nego tek nakon puno Isusovih ukazanja.

Koliko god su gledali uskrslog Isusa, koliko god su ga mogli opipati, s njim razgovarati, uvijek je u njima ostajao dio sumnje je li to istina ili neka vrsta tlapnje. Ne treba se tomu čuditi. Učenici se nikada nisu susreli s nekom uskrslom osobom, a i sama vjera u uskrsnuće u tom vremenu bila je još na jako klimavim nogama. Pored toga, imaju pred očima sliku Isusovog teškog stradanja, sliku njegovog na križu izmrcvarenog tijela, a sve te slike su još  svježe, i zato nije bilo lako vjerovati da je to živi Isus. Zbog toga apostol Toma želi vidjeti sve ožiljke patnje na njegovom tijelu i tek tada povjeruje.

Jednom, kada je Isusu uspjelo u njima razbiti svaku sumnju, oni se više nisu bojali svjedočiti Isusovo uskrsnuće i za njega dati svoj život, podnoseći najrazličitija mučeništva. To nije bio problem ni kasnije za mnoge druge kršćane koji nisu upoznali povijesnog Isusa, ali su ga uskrslog duboko doživjeli u svojoj nutrini, u svome srcu, i to im je dalo snagu za mučeništvo. Iskusili su istinitost riječi koje je Uskrsli rekao učenicima: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.’ S ovim je započeo jedan novi dan kojemu sunce nikada neće zaći. Amen“, završio je biskup Zdenko.

Nakon propovijedi slijedio je blagoslov krsne vode i obnova krsnih obećanja. Biskup je blagoslovljenom krsnom vodom poškropio vjernike koji su obnovili Krsni zavjet i nastavljeno je euharistijsko slavlje kojim se gospićka Crkva pridružila proslavi Kristovog uskrsnuća.

Na kraju župnik Miličević zahvalio je biskupu za predvođenje večerašnjeg Vazmenog bdijenja i svih slavlja u Velikom tjednu na kojima nam je dao duhovnu hranu posebno u propovijedima i čestitao mu svetkovinu Uskrsa.

Biskup je nakon toga vjernicima blagoslovio hranu, podijelio svečani blagoslov, uzvratio uskrsnu čestitku župniku i čestitao Uskrs prisutnima, a po njima uputio je čestitke odsutnima, posebno bolesnicima.

tekst: s. Robertina Medven/fotografije: Lucija Starčević

Gs Press / gospicko-senjska-biskupija.hr