Marija Ujević – Galetović u Lovincu – izložba skulptura i...

Marija Ujević – Galetović u Lovincu – izložba skulptura i slika

0
  • vrijeme: 18.06.2016. – 10.07.2016.
  • otvorenje: 18.06.2014. u 19 sati
  • mjesto: LOVINAC, DOM KULTURE
  • organizator : Općina Lovinac & Galerija Remek-djela
  • info:   www.lovinac.hr   &  www.remek-djela.com

U subotu, 18. 06 , s početkom u 19 sati, u Domu kulture Lovinac u Lovincu, otvara se izložba   skulptura i slika MARIJE UJEVIĆ-GALETOVIĆ. Izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže.

Unatoč raširene dominacije relativiziranja umjetničkih vrijednosti pod štitom institucionalne teorije umjetnosti, potpomognute nekritičkom (da bude sasvim jasno: i nesamokritičkom s autorske pozicije) prezentacijom svega i svačega, postoje pojedinci – pomalo nalik usamljenim borcima ili posljednjem mohikancu – koji ne pristaju na takvo postupanje. Njima je pročišćavanje oblika, traženje najboljeg izraza, odbacivanje onoga što ne udovoljava usvojenim i samoizgrađenim standardima, dio stvaralačkog habitusa bez kojega je nezamisliv njihov rad. Jedan od najizrazitijih primjera tako visoko podignuta praga u hrvatskoj umjetnosti predstavlja djelo Marije Ujević Galetović, kiparice koja je svojim ostvarenjima, ponajviše javnom plastikom i spomenicima, obilježila naše razdoblje na hrvatskim prostorima.

Čitavo djelo Marije Ujević Galetović odlikuje artističko poznavanje materijala i tehničkih postupaka, neizostavna širina pogleda i usredotočenost na aktualni zadatak, temeljita erudicija i bistrina duha. S takvim osobinama i pretpostavkama jedini je mogući rezultat, moglo bi se olako zaključiti, neupitna originalnost. Vjerojatno i jest tako, no uvijek je, kada je riječ o kreativnosti, nužan još neki osobiti, jedinstveni sastojak…

Iskazana neupitna Ujevićkina originalnost prisutna je i kada uočavamo zanimljive reference prema povijesnim primjerima umjetničkih djela. Zar stilizacija izduženoga vrata koji neosjetno prelazi u tijelo u skulpturi Kozo jedna nije potencirani odjek, dakle naglašenija verzija manirističkih pretjerivanja poput one koju pamtimo na slavnoj Parmigianinovoj Djevici duga vrata (ali i čitavoga tijela) iz 1530? Zar Pobjegla iz Raja ne ukazuje još izravnije na svoje prethodnice. Ne samo na Picassove Žene koje trče na plaži (1922.), nego i dublje u prošlost gdje nas dočekuju brojni, pogotovo u baroku, prikazi Daphne u bijegu (napose Tiepolova ili Cornelisa de Vosa), ali i sve do  prizora na drevnim grčkim vazama; taj snažni zamah udova u pokretu, zavijorena kosa, elementi su iste obiteljske geneze. Kada to osvijestimo, moramo još više cijeniti moć i sposobnost kiparice da nakon svih tih prikaza ostvari tako jezgrovit i snažan, ujedno veoma duhovit prikaz. Sam naslov urnebesan je; naša trkačica ne bježi pred ostrašćenim Apolonom ili kakvom drugom uobičajenom strašnom nevoljom; ona je pobjegla iz Raja! Zašto iz Raja? Obično zamišljamo da taj idealizirani prostor mira i spokoja ipak nije mučilište. Pa ipak, mora da je pobjegla od dosade; što bi je drugo moglo na to nagnati. Eva prognana iz Raja (zajedno s Adamom, dakako) u pravilu je potištena, uplakana i pritom ne trči, prije posrće pod teretom očaja. Za razliku od Daphne i njene neizbježne metamorfoze te pred iskušenjem poklekle Eve, nezaustavljiva se bjegunica nije predala, njena pobuna protiv usuda – barem za sada, dok traje – uspješna je.

I statični je kiparičin Mornar ponajprije nositelj svojih osobitih atributa; grube snage, prostodušnosti, zadriglosti. Nabrekli vrat koji stapa glavu i tijelo te jedva naznačeno zadiranje u površinu tijela majstorskoj je ruci dovoljno da naznači tipičnu za mornare potkošulju s naramenicama, odnosno vanjsku fizičku osobinu koja precizno odražava unutarnju narav.

Zamijetimo kako je na svakome od navedena tri rada ponešto izostavljeno – udovi na kozi, udovi (zamjenjuju ih grudi) i glava na bjegunici, usta na mornaru – pa ipak, njihov je specifičan karakter pojačan, nipošto oslabljen. Duhovitost zamisli, njena izražajnost dobili su time na intenzitetu, kao da je sama psihologija forme iskazala svoju pronicljivost. Međutim, nasuprot dojma lakoće izvedbe, valja nam zamijetiti strogost i ozbiljnost u postupku oblikovanja. Naime, u sekvencijalnom nizu kretnji i položaja koje zauzima određeno tijelo, pojedini su među njima u većoj mjeri karakteristični, više otkrivaju i govore od drugih. Premda slijede neposredno jedan za drugim, ti položaji se izdvajanjem utvrđuju, zadobivaju vanvremensku protežnost. Marija Ujević je pozorni lovac takvih položaja (ostale odbacuje), također i pogleda koji ih ponajbolje otkrivaju (a fotografski objektivi hvataju i fiksiraju). I zato nam ne preostaje nego ustvrditi: klasičnim primjerima govora tijela priključila je autorica svoje radove, obogaćujući vokabular osobitim izražajnim potencijalima. Bez obzira kakvu narav nastoji iskazati, u rasponu od suzdržanosti do eskalacije pokreta. U nekim je figurama dostojanstvo izraženije, u drugima ranjivost, u trećima duhovitost, komičnost dapače. Unutar takve karakterne i sadržajne fleksibilnosti, konstanta je tek izraz sam, ono što nazivamo poetikom. Individualnim, precizno razrađenim rukopisom Marija Ujević oblikuje zatvorene, jasne obrise volumena glatkih površina; tako njena napeta, energizirana skulpturalna masa uvijek djeluje vrlo sugestivno.

Gs Press

Podijeli objavu

Komentiraj